Koliko imaju smisla nastavni planovi za predmet Bosanski jezik u književnost koji se primijenjuje u stručnim (trogodišnjim) srednjim školama?
Nastavani plan i program za Bosanski jezika i književnosti iz 1995, koji je i dalje na snazi u ZDK, neprilagođen je savremenom nastavnom procesu i osjeti se prisustvo nekih prošlih vremena u sadržajima kako u tematskom tako i u funkcionalnom smislu.
Na primjer Nastavni plan i program za stručne škole u drugom razredu, koji predviđa 70 časova u toku školske godine. Od toga je 15 časova planirano za jezik (morfologija), jezik u uporebi (pismene zadaće i pravopisne vježbe) 10 časova i književnost i lektira 45 časova. Planirano je 13 djela koje treba obraditi kao obaveznu lektiru. Međutim, je li to realno?! Šta imamo u praksi?
Posljednje dvije školske godine imam priliku predati kombinovanom odjeljenju elektrotehničke stručne škole – elektroenergetičar i elektromehaničar. Ti učenici nemaju ambicija u općem obrazovanju, kao što su imaju učenici koji pohađaju tehničke škole i gimnazije?! Poštujući principijelnost u ocjenjivanju svakog učenika za lektire koje se nalaze u njihovom nastavnom planu i programu, čas se svedi na sljedeće: upisavanje gomile loših ocjena od prvog do zadnjeg učenika jer većini učenika je svjedno kakvu će ocjenu dobiti, dokle god mogu ostvariti prolaznu ocjenu na kraju godine, a mogu kalkulisati jer predmet daje mogućnost ocjenjivanja iz drugih oblaasti. Nerijetke su situacije da kompletno odjeljenje ne pročita i dobije loše ocjene.
Koji su razlozi za njihov nerad? Odgovori su različiti, a najčešće je nezainteresovanost („Zašto će to meni trebati u životu?“) ili jednostavno kažu: „Zaboravili!“ Istina, ponekad se desi da jedan ili dva učenika budu pripremljeni, ali očigledno preko kratkih sadržaja koje pronađu na internetu i taj njihov trud se nagradi nekom boljom ocjenom. Niz nepročitanih djela je poveliki: Gospođa Bovari, Evgenija Grande, U registraturi, Jadi mladog Vertera, Crveno i crno… Osjećaj „mučnine“ ostaje nakon takvih časova jer niko nije ispunio željeno: učenici nižu loše ocjene, a nastavnik ne ispunjavajući profesonalne ciljeve – da se učenici čitanjem intelektualno izgrađuju.
Nastavni predmet Bosanski jezik i knjiženost učenicima nudi različite mogućnosti za ostvarivanje prolaznih ocjena: pismene zadaće, klasične usmene provjere znanja i testovi, pa je za mnoge učenike koji ne mare za visokom ocjenom lakše naučiti nekoliko lekcija i na taj način proći.
I to tako može ići kroz sve tri godine njihovog srednjoškolskog obrazovanja, ali šta smo onda dobili?
U kom pravcu treba ići? Potrebno se usmjeriti ka funkcionalnom i doslovnom opismenjavanju iz nekih praktičnih stvari, iz nastavnih oblasti koje imaju primjenu u njihovom budućem životu jer im, iz njihove prespektive, nepročitan Dostojevski neće pomoći u njihovom radu, ali druge vještine (ako ih tako možemo nazvati) hoće. Koje su to? Trebalo bi u nastavnom planu dati više prostora, npr. pisanju prijava za posao, molbi, žalbi, motivacionih pisama, onda učenicima predstaviti kako izgledaju ugovori, rješenja i ostali pravni dokumenti s kojima će se u budućnosti sretati i da ih nauče „čitati“, ali i neke druge tipovi tekstova koji imaju primjenu u praksi, koji su korelaciji sa informatikom, poput: pisanja reklama, grafikona, prezentacija, shema… Posebnu pažnju bi trebalo posvetiti prezentaciji, kako ličnoj tako i poslovnoj, putem društvenih mreža.
Jasno je da treba broj knjiga predviđenih kao lektire reducirati za učenike srednjih stručnih škola, a više prostora dati temama koje u stručnim školama imaju praktičnu primjenu.
Zbog fokusa na, za njih, nevažnim stvarima učenici ostaju uskraćeni za neke lekcije od kojih će imati praktičnu korist, a nastavnik, ukoliko želi ponuditi učenicima stručnih (trogodišnjih) škola ono što je njima potrebnije, mora „krasti“ na drugim nastavnim jedinicima.