Igrom djeca stiču kompetencije

Nemojte pretjerano štititi svoju djecu i ne puštati ih iz vida zbog vlastite nervoze.

Da li je rano da počnete planirati aktivnosti za februar 2021? Naime, 3. februara je Svjetski dan igre i svaki učitelj i nastavnica svoj razred ili školu može registrirati na linku i pridružiti se svijetu u obilježavanju ovog datuma, a igra s vršnjacima najbolji je način da se djeca razvijaju i odrastaju.

Nakon što se registrujete, potrebno je da svoje učenike, roditelje, kolegice i administraciju podučite o prednostima i potrebi igre u nastavi i vaspitanju. Uz to, napišite vlastiti post na blogu ili društvenim mrežama kako biste potakli čitatelje da se pridruže, a postove na društvenim mrežama obilježite heštagom #GSPD2021.

Svom razredu recite da u srijedu, 3. februara 2021, u školu donesu igračke. Jedino ograničenje je da moraju ponijeti igračke koje ne trebaju baterije ili struju. Nema uređaja! Dajte im neke ideje jer se današnja djeca rijetko igraju i često posjeduju vrlo malo igračaka: društvene igre, lutke, kockice, blokove, kamione, automobile, trkališta, igraće karte, prazne kartonske kutije, flomastere, slagalice, društvene igre… Jedina iznimka od pravila o elektronici bila bi društvena igra koja ima elektronički timer, elektronički komplet za igru ​​ili slično. Tog dana dopustite svojim učenicama da rašire svoje igračke po učionici i samo se IGRAJTE! Ne organizirajte ništa drugo za njih. Nemojte im govoriti kako da se igraju, nemojte se miješati ako ne vidite nešto zbog čega bi se fizički ozlijedili, ne ostavljajte ih bez nadzora jer odrasli ne strukturiraju dan, ali ga nadziru.

Za ovaj proces nema ograničenja u dobi, jer i velika djeca se vole igrati.

Svjetski dan igara obilježava se od 2015. godine, kada je učestvovalo oko 65.000 đaka, a u 2020. godini bilo ih je 563.283 iz 75 država.

Igra su važne za razvoj djece

Uloga dječije igre u razvoju i odrastanju tema je istraživanja mnogih psihologa i sociologinja. Prema sociokulturalnoj teoriji Lava Vygotskog iz 1962. godine, postoje četiri zone razvoja: zona prošlog, sadašnjeg, približnog i potencijalnog razvoja. Zona prošlog razvoja odnosi se na mogućnosti koje dijete posjeduje prije stjecanja određenog znanja; naprimjer dijete prije polaska u školu zna napisati samo nekoliko slova i ne zna čitati. Zona sadašnjeg razvoja je ona u kojoj se dijete nalazi nakon polaska u školu, kada uči čitati jednostavne riječi i pisati jednostavne rečenice. U zoni približnog razvoja dijete može postići mnogo više od vlastitog znanja uz pomoć odraslih, i to je zona koja govori o udaljenosti između djetetovog sadašnjeg i potencijalnog razvoja. Tako naprimjer dijete, uz pomoć nastavnice ili roditelja, piše kraći tekst ili zapisuje nekoliko rečenica. Zona potencijalnog razvoja podrazumijeva ono što dijete može postići učenjem uz odraslog i ono što može postati. Tako nakon određenog vremena samostalno čita tekst i piše ne samo rečenice, već cijele priče. Ukoliko ovu teoriju primijenimo na igru, brzo možemo uočiti sličnosti: kada se igra, dijete je u zoni sadašnjeg razvoja; kada odrasli pristupi igri, ono može izvoditi složenije radnje (igre); u zoni približnog razvoja dijetetova sposobnost napreduje i, eventualno, umije samo da se igra. Mnogi autori smatraju da je zona približnog razvoja ili njeni pandani konstrukt koji obećava.

Primjena u školskim klupama

Ovu teoriju također možemo primijeniti u školskim klupama. Najbitniji korak jeste imati dobar osjećaj i dobre informacije o tome koliko svaki učenik trenutno zna, a najbolji način da se proširi znanje đaka koji imaju manje znanja jeste gurati ih u zonu približnog razvoja, odnosno usmjeriti ih ka učenicama koje imaju više znanja. Uz njihovu pomoć oni sa manje znanja proširit će svoju zonu približnog razvoja i brže napredovati. Vygotsky smatra da je igra najbrži način da djeca prošire svoju zonu približnog razvoja.

Jedna od savremenih alternativa jeste uzajamno podučavanje, koja se koristi za poboljšavanje sposobnosti učenika i učenica da uče iz teksta. U ovoj metodi nastavnice i đaci sarađuju u učenju i vježbanju četiri ključne vještine: sažimanje gradiva, ispitivanje, pojašnjavanje i predviđanje. Uloga nastavnika u ovom procesu vremenom se postepeno namjerno smanjuje.

Nekoliko savjeta za roditelje

Uz zdravlje i ljubav koju mu roditelji trebaju pružiti, za razvoj djeteta jako je važna igra. Jordan Peterson u svojoj knjizi 12 pravila za život piše o tome u poglavlju Ne ometajte djecu dok skejtaju. On opisuje djecu, većinom mlade dječake, kako skejtaju bez zaštitne opreme na opasnom terenu i zaključuje da je za njih veoma važno da pobijede strah i opasnost i takmiče se.

Stoga nemojte pretjerano štititi svoju djecu i ne puštati ih iz vida zbog vlastite nervoze, kaže Peter Slade, ali naglašava da se ovo ne odnosi na roditelje djece koja žive u mjestima gdje postoji stvarna opasnost od ozljede i kriminala.

Psiholozi upozoravaju roditelje da ne očekuju od svoje djece da uvijek budu čista – ona se moraju i hoće uprljati prilikom nekih igara, a forsiranje konstantne čistoće djeluje im kao tiranija. Čišćenje može sačekati.

Dozvolite ples! Bebe plešu i reaguju na zvukove, čak i kada ne mogu hodati. Ohrabrite svoju djecu da se kreću umjesto da se stidite njihovih ispada u javnosti. Nakon dopuštanja fizičkih aktivnosti kao što je ples, bitno je i da spustite njihovu energiju kako bi naveče lakše zaspali.

Dopustite lupanje. Lupanje je istraživanje zvuka. Umjesto zabranjivanja buke, uključite se u takvu igru i pokažite im da postoje i tiši zvuci.

Nemojte izmišljene riječi zvati glupostima.

Nemojte braniti ili prekoravati igre u kojima se vaša djeca prerušavaju, upozorava Slade. Potrebne su im igre kauboja i Indijanaca, u kojima će se prerušavati u nekog drugog. Neće postati delinkventi ukoliko se pretvaraju da su razbojnici i slično.

Dramska igra veoma je bitna za razvoj djeteta. Ukoliko možete – pridružite se takvoj igri.

Više ovakvih savjeta moguće je naći na linku.

Drugačiji pogled na igru

Jaak Panksepp bio je estonski neuroznanstvenik koji je kod sisara otkrio nešto što je nazvao play circuit ili krug za igranje. Prema njegovoj teoriji, igra je duboko uvriježena aktivnost sisara. U eksperimentu iz 1981. izučavao je miševe i njihovo ponašanje koje je ličilo na ljudsko hrvanje. Nakon perioda socijalne izolacije igranje bi se pojačalo. Prvi znaci pojačanja pojavili su se kod miševa koji su bili stari između 18 i 28 dana, a miševi između 32 i 40 dana starosti najviše su se igrali. Nakon toga, vrijeme provedeno u igri postepeno je opadalo. Tada bi Panksepp zavezao konopac oko dva mlada miša koja nisu imala fizičkih potreba (gladi, žeđi i slično) kako bi izmjerio njihovu motiviranost gledajući koliko jako vuku konopac da bi došli do igrališta. Miševi bi, bez obzira na to što nisu imali fizičkih potreba, bili motivirani i vukli konopac da bi dobili vrijeme za igranje i bili u kontaktu jedan s drugim. Drugim riječima, oni bi uložili trud kako bi dobili vrijeme za igranje. Kada su bili pušteni da se igraju, Panksepp je opisao da je ta igra bila slična psećoj. Zanimljivost ovog istraživanja leži u tome da –  da bi miševi nastavili igru, ona je morala biti poštena. Kako je Panksepp mogao zaključiti da je poštenje nešto što zanima miševe? Kada bi dva miša bila puštena da se igraju i jedan bi bio 10% teži od drugog, tih 10% tjelesne mase u igri bila bi velika stvar! Naime, teži miš bi pobijedio u igri hrvanja svaki put, osim kada bi pustio lakšeg i manjeg da pobijedi. Nakon ponavljanja eksperimenta uočio je da, ukoliko manji miš više gubi, on ne želi nastaviti igru s većim mišem. Ovaj eksperiment vuče paralelu sa Piagetovom idejom o tome kako moralnost potiče iz igara koje ljudi igraju.

Preuzeto sa Skolegijum.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.