Zaboravljeni izbjegli i raseljeni u vlastitoj državi

U BiH postoji oko 150 kolektivnih centara u kojima žive Izbjegli i raseljeni bh. građani. Neki od njih smatraju da se država bolje brine o migrantima nego o njima. Posjetili smo Kolektivni centar u Salakovcu.

Autor Sanel Kajan za Deutche Welle

„„24 godine živim u kolektivnom centru. Imam troje djece, unuku… Oboljela sam zbog loših uslova ovdje. Toliko su nam obećavali. Govorili da će riješiti naš problem, da ćemo dobiti uslovne stanove. No, obećanje – ludom radovanje. Političari nikad nisu realizovali ono što su obećali. U nama vide samo potencijalni glas više. Ogorčena sam!“ – kroz suze govori Zumreta Memić, izbjeglica iz jednog sela na području Gacka i stanovnica Kolektivnog centra Salakovac, 15 kilometara sjeverno od Mostara.

Četveročlana porodica Berhamović proživljava iste izbjegličke muke. Jasmin Berhamović, u čijoj porodici niko nema stalni posao, priča nam kako je 19 godina u Centru. Nakon što je porodica protjerana iz Trebinja 1992. godine sada prolazi kroz izbjegličke muke. Bili smo u Crnoj Gori, pa u Turskoj, zatim na području Tuzlanskog kantona… svugdje kao izbjeglice. Ovdje smo došli 2001. godine. U Trebinje se ne možemo vratiti, jer nemamo imovine tamo. Iz uprave Grada Mostara su obećavali da će biti izgrađena zgrada sa stanovima za ljude poput nas, koji nemaju gdje. Prevarili su nas. Istina je da nam je plaćena struja. Ali, život je sve teži!“ – kaže Jasmin. 

Članovi porodice Behramović

Ranije su u okviru kolektivnog centra stanovnici imali obroke. Ali već godinama su kuhinja i restoran zatvoreni još 2004. godine, kada je Grad Mostar od UNHCR-a preuzeo upravljanje centrom.

„Vjerujte da zavidimo onima koji su u migrantskom centru do nas. Vodi se računa o njima, imaju dobru hranu i smještaj, obilaze ih brojne organizacije… Mi smo zaboravljeni.“ –  kaže jedan od  stanara kolektivnog centra Salakovac, koji je samo stotinjak metara udaljen od centra u kojem su smješteni migranti.

Readmisioni centar Salakovac kod Mostara

U migrantskom,ili kako se zvanično zove Readmisionom centru smješteno je stotinjak porodica s djecom iz Iraka, Irana, Afganistana, Bangladeša. Osim smještaja, hrane i higijenskih potrepšina osigurana im je i zdravstvena zaštita. Centrom upravlja Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, a prisutne su i brojne nevladine organizacije koje provode niz aktivnosti za korisnike.

Upravnik Centra Ahmet Sijamhodžić kazao je u razgovoru za DW da „broj varira jer migranti dolaze i odlaze. Trudimo se osigurati im najbolje uslove koje možemo. U ovom periodu godine, dakle preko zime, migranti se ovdje zadržavaju oko 3-4 mjeseca, dok je u ljetnom perodu zadržavanje dosta kraće. Stanje u centru je stabilno i nemamo većih poteškoća.“ – ističe Sijamhodžić.

Udruženje „Zajedno za naš grad“ migrantima osigurava obroke

Prethodno su se hrvatski zastupnici u Skupštini Hercegovačko neretvanskog kantona, na čijem području je ovaj centar, usprotivili smještaju migranata u Salakovcu. Optužili su državne ministre civilnih poslova i sigurnosti za destabiliziranje ovog kantona. A tamošnje Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje vode stranački kadrovi HDZ-a, pokušalo je silom onemogućiti dovoženje migranata. Tome se usprotivio tadašnji državni ministar sigurnosti Dragan Mektić i sprječavanje odobrene akcije prebacivanja migranata u Mostar nazvao je pokušajem državnog udara. Na kraju su migranti ipak pušteni u Izbjeglički centar Salakovac.

Konačni cilj je najčešće Njemačka

U samom gradu Mostaru, prema nezvaničnim informacijama kojima raspolažu humanitarna udruženja boravi oko 300 migranata. Riječ je o samcima, koji nisu smješteni u Centru u Salakovcu. Među njima su i Koudr i Sirije koji hoće u Njemačku i Moumen iz Alžira čiji je cilj Francuska. Za DW govore da im najviše pomaže mostarsko Udruženje „Zajedno za naš grad“ koje im osigurava obroke, prostor za održavanje lične higijene i prenoćište.

„Ja sam iz Sirije“ – počinje svoju priču 19 godišnji Koudr Alaiwie. „Roditelji su ostali u Damasku, u Siriji. Već dvije godine sam van Sirije i pokušavam otići u Njemačku, gdje imam rodbine. Njemačka je cilj većine nas koji smo trenutno u Mostaru. Ali, teško je. Gdje god odeš nisi dobrodošao. Ipak, ljudi u Mostaru su dobri. Zahvaljujem udruženju „Zajedno za naš grad“ koje nam priprema besplatne obroke. Osigurali su nam i prenoćište, normalan krevet. Ranije smo spavali u jednoj mostarskoj džamiji.“ – kaže Koudr.

Moumen iz Alžira i Koudr iz Sirije žele ići dalje: jedan u Njemačku, a drugi u Francusku

„Udruženje „Zajedno za naš grad” već godinama vodi brigu o licima slabog imovinskog stanja u Mostaru. Sada smo povećali broj obroka koje inače pravimo, kako bismo pomogli i nezbrinutim samcima migrantima. To je trenutno jedan obrok dnevno, jer više ne možemo. Grad Mostar ne izdvaja niti jednu marku za pomoć udruženju. Zahvaljujem prvenstveno našim ljudima u dijaspori koji zaista pomažu, kao i savjesnim pojedincima i kompanijama iz Mostara.“ – govori Nermin Mehić, osnivač udruženja. 

Ko je odgovoran? Gdje je novac?

Politički analitičar Almir Terzić komentariše da je ovakva situacija u Bosni i Hercegovini produkt nerada političkih struktura i onih koji su odgovorni za rješavanje problema izbjeglica i raseljenih osoba.

Neuslovne prostorije u kojima borave raseljene osobe i izbjeglice iz BiH

 „U potpunosti je zakazala državna, ali i svaka druga strategija povratka u Bosni i Hercegovini. Nije se radilo planski na održivom povratku. Tako i tamo gdje se on desio stanje je zbog nebrige postalo gore nego prije 24 godine kada je povratak započeo. Primjer je Žepa gdje se broj povratnika koji tamo stalno žive smanjio za više od 50 posto. Slični su primjeri i u Ključu, Stocu, Posavini… Tako  ne samo da je legalizirano etničko čišćenje stanovništva koje se desilo tokom rata, nego je ono nastavljeno i u miru. Potrošene su milijarde sredstava, a mi još uvijek pričamo o povratku.” – kaže za DW politički analitičar Almir Terzić.

U BiH 25 godina nakon završetka rata postoji Ministarstvo za izbjeglice na državnom nivou, ministarstva za izbjeglice u oba bh. entiteta, kao i Odjeljenje za izbjeglice koje djeluje pri Vladi Brčko distrikta BiH. Tu je i deset ministarstava za izbjeglice u kantonima. Dakle, 14 ministarstava i uprava koji bi trebali voditi brigu o izbjeglicama i raseljenim osobama. Još 2016. godine Vlada Federacija BiH se kreditno zadužila u iznosu od 41 milion eura za, kako su tada kazali, zatvaranje kolektivnih centara na području Mostara i Konjica. No, četiri godine poslije – situacija se nije nimalo promijenila. Kolektivni centri i dalje su tu. Samo ovog puta, u mnogo lošijem stanju, a njihovi stanari suočeni s većim problemima.

Zumreta Memić sa unukom

U BiH postoji još oko 150 kolektivnih centara u kojima žive izbjeglice i raseljene osobe. Vlasti u BiH su planove za zatvaranje kolektivnih centara sa 2020. pomjerili za dvije godine, pa je novi rok kraj 2022. godine. Izbjeglice u vlastitoj zemlji, koje su još uvijek stanovnici kolektivnih centara sumnjaju da će se ovaj proces ikada okončati. „Za 24 godine koliko živim u Kolektivnom centru  političari nas posjete samo pred izbore, kada im treba glas više kako bi nastavili sjediti u svojim udobnim foteljama. I ništa ne raditi! Da su htjeli, za ove 24 godine mogli su riješiti problem izbjeglica. Bojim se da ću i umrijeti kao izbjeglica u vlastitoj zemlji“ – kaže razočarano na kraju razgovora Zumreta Memić.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.