U “sivoj zoni” dešava se najgora vrsta institucionalne surovosti. To je onaj momenat kada žrtva donese stotine screenshotova proganjanja, a dobije odgovor da je to „upornost iz ljubavi“ ili savjet da „jednostavno ugasi profil“. To nije samo tehnička neukost, već poricanje nasilja koje žrtvu primorava da se povuče u tišinu dok se katastrofa ne dogodi u stvarnom svijetu
Piše: Sanela DUJKOVIĆ
Ilustracija: Alma GAČANIN
Federacija Bosne i Hercegovine zakoračila je u novu fazu pravne zaštite žrtava nasilja.
Izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH u pravni su sistem konačno uvele institute koji su decenijama dio traumatičnih ispovijesti žrtava: psihološko nasilje, uhođenje i nasilje putem informaciono-komunikacionih tehnologija.
Međutim, osam mjeseci nakon početka primjene ovih odredbi, ključno pitanje više nije šta piše u zakonu, već šta ostaje u ladicama policije i tužilaštava. Da li sistem, naviknut na “vidljive” rane, uopšte želi da prepozna nasilje koje ne ostavlja modrice?
Kvalifikacija djela: Linija manjeg otpora
Jedan od najvećih strahova stručne javnosti je da će nove odredbe postati žrtve birokratske inercije.
Naime, dosadašnja praksa pokazuje da se policija i tužilaštva često oslanjaju na stare obrasce postupanja.
Kadribašić: Pravosuđe je dobilo konkretan alat
Pravnik i stručnjak za ravnopravnost spolova Adnan Kadribašić potcrtava da zakonske izmjene nisu samo kozmetičke.
– Pravosuđe je dobilo konkretan alat da goni počinioce u slučajevima koji su do sada često ostajali u sivoj zoni – između prekršaja, privatnih odnosa i nedovoljno prepoznatih oblika nasilja. Ipak, postoji rizik da sudska praksa ostane vezana za tradicionalne oblike dokazivanja, što može otežati procesuiranje ovih djela – upozorava Kadribašić.
U toj “sivoj zoni” dešava se najgora vrsta institucionalne surovosti. To je onaj momenat kada žrtva donese stotine screenshotova proganjanja, a dobije odgovor da je to „upornost iz ljubavi“ ili savjet da „jednostavno ugasi profil“. To nije samo tehnička neukost, već poricanje nasilja koje žrtvu primorava da se povuče u tišinu dok se katastrofa ne dogodi u stvarnom svijetu.
Posebno kompleksno polje je nasilje u digitalnom prostoru, gdje se granica između “uznemiravanja” i krivičnog djela često namjerno zamagljuje. Iako je proces u slučaju proganjanja poznatog bh. glumca poslužio kao prva konkretna ilustracija novih zakonskih rješenja u praksi, jedan ili dva izolovana slučaja su premalo da bi se govorilo o sistemskoj promjeni.
Glas institucija: birokratski i optimističan
S druge strane, informacije koje stižu iz policijskih uprava Kantona Sarajevo, HNK-a i Zeničko-dobojskog kantona odišu optimizmom. Iz MUP-a KS naglašavaju da su im na raspolaganju psiholozi za rad s žrtvama, dok iz MUP-a Zeničko-dobojskog kantona tvrde da njihovi timovi, uključujući Odsjek za kompjuterski kriminal, postižu punu efikasnost u dokumentovanju “nevidljivog” nasilja.
Tužiteljica Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo Iva Kurilić pojašnjava da je u lancu odgovornosti tužilac taj koji povlači ključni potez.
– Konačnu kvalifikaciju krivičnog djela određuje tužilac jer tužioci pišu optužnice. Kod djela koja sadrže oblike psihičkog nasilja obično se uključuju vještaci koji su stručni da ocijene posljedice – navodi Kurilić.
Kurilić, tužiteljica kantonalnog Tužilaštva Sarajevo
Ona ističe da digitalni dokazi za tužilaštva nisu novitet:
– To za nas nije ništa problematično s aspekta dokazivanja, samo je važno raditi na vrijeme. Mi takva djela odmah istražujemo, posebno ako se radi o pritvorskim predmetima.
Amina Dizdar, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra, naglašava da je prebacivanje odgovornosti na žrtvu nedopustivo.
Dizdar: Ključni izazov je dokazivanje Foto: I. Kapetanović
– Osjećaji uznemirenosti su do tada bili zanemarivani uz komentare da je to ‘samo online rasprava’. Sada se vrlo jasno prebacuje odgovornost na počinitelja. Ipak, ključni izazov ostaje dokazivanje – pojašnjava Dizdar.
Meliha Sendić, direktorica Centra ženskih prava Zenica ističe da je razumijevanje psihološkog nasilja danas značajno unaprijeđeno i institucije ga u većoj mjeri prepoznaju kao ozbiljan oblik nasilja.
Međutim, prepoznavanje samo po sebi nije dovoljno.
Sendić: Institucionalni otpor
– Ključni izazov ostaje dokazivanje ovih oblika nasilja. Takvi predmeti zahtijevaju detaljno dokumentovanje kontinuiteta nasilja, analizu komunikacije, kao i angažman stručnih vještačenja, posebno iz oblasti psihologije. U praksi, ovi mehanizmi se još uvijek koriste veoma ograničeno, što ukazuje da postoji određeni institucionalni otpor prema promjeni ustaljenih načina rada, posebno kada nova zakonska rješenja zahtijevaju veći profesionalni angažman, dodatno znanje i drugačiji pristup vođenju postupka – objašnjava Sendić.
Zakon je promijenjen, praksa se još mijenja
Drugim riječima, zakon je promijenjen, ali praksa se još uvijek mijenja sporije nego što to zahtijeva novi normativni okvir.
Tehnološka opremljenost policije ne znači mnogo bez “vlastite svijesti o problemu” smatra Sandi Dizdarević, sigurnosni ekspert i bivši istražitelj u tužilaštvu.
Dizdarević: Standard, a ne izuzetak
– Odnos policije prema rodno zasnovanom nasilju se pomakao s mrtve tačke, ali ono što zabrinjava jeste da policija na takva djela još uvijek gleda kao na obavezu, a ne kao na suštinski problem – oštar je Dizdarević.
On napominje da integrisano saslušanje u korelaciji sa psihološkim vještačenjem mora postati standard za dokazivanje psihološkog nasilja, a ne izuzetak koji zavisi od dobre volje pojedinca.
“Zid šutnje” i uzrok odustajanja
Tužiteljica Iva Kurilić upozorava na surovu realnost procesa:
– Veliki problem je što žrtve odustaju od svjedočenja. Kod psihičkog nasilja često nema svjedoka, to je obično ‘između četiri zida’. Kad vještačite žrtvu, a ona odustane, ne možete ni vještačenje koristiti.
Civilni sektor pak upozorava da se praksa tužilaštava i institucija zaštite mora mijenjati.
– Do sada smo uočili da se postupci pretežno oslanjaju isključivo na iskaz žrtve. To je ogroman teret. Ako sistem ne ponudi zaštitu kroz druge dokazne radnje i ako žrtva ne vidi da se kaznena politika mijenja, logično je da će pod pritiskom i strahom odustati. Normativne promjene još uvijek nisu u potpunosti praćene promjenama u operativnoj praksi – jasna je Sendić.
Adnan Kadribašić upozorava da sistem često zaboravlja da je žrtva osoba pod opsadom, a ne tehnički asistent istrage.
– Postoji rizik od višestrukih saslušanja i nedostatka specijaliziranih protokola. Često se odgovornost implicitno prebacuje na žrtvu, što dodatno obeshrabruje prijavljivanje – ističe Kadribašić.
Preporuke struke su jasne: potrebno je kontinuirano ulaganje u obuke, razvoj metodologija za dokazivanje ‘nevidljivog’ nasilja, jačanje saradnje sa digitalnim platformama i uspostavljanje sistemskog prikupljanja podataka. I potrebni su pomaci jednaki onim koji su u prethodnom periodu napravljeni u bržem izricanju mjera počiniteljima nasilja ili u ozbiljnijem pristupu analizi rizika.
Čekajući prvu presudu Izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH srušile su posljednji zaklon profesionalcima iz institucija zaštite, onaj o “pravnim prazninama”. Međutim, stvarnost je i dalje zabrinjavajuća: uprkos novim odredbama, bržem izricanju zaštitnih mjera i prvim optužnicama, na sudovima u Federaciji BiH još uvijek nije vidljiva značajna promjena u kaznenoj politici, niti imamo pravosnažne presude za nove oblike nasilja.
Zakon je promijenjen, ali se mentalitet sistema mijenja sporije od tehnologije koju nasilnici koriste. Predstojeći monitoring civilnog sektora biće prva prava dijagnoza: da li su institucije u Federaciji BiH saveznici žrtava ili samo nijemi posmatrači njihove patnje.
(8. mart 2026. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji protiv rodno zasnovanog nasilja i za dostojanstvo, sigurnost i prava svih žena i djevojčica. Ovaj tekst je doprinos Inicijative Građanke za ustavne promjene Osmomartovskom maršu 2026. godine, maršu posvećenom borbama, otporu i solidarnosti žena širom zemlje.
Pozivamo sve da 8. mart obilježite izlaskom na osmomartovske marševe u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjaluci… Vidimo se na ulici.)