Ropstvo nije kriminalizirano u pola svijeta

Ropstvo nije zločin u gotovo polovini država, pokazalo je istraživanje o svjetskim zakonodavstvima, pozvavši zemlje da riješe pravne rupe koje omogućuju kriminalcima da izbjegnu kaznu, prenijela je Hina.

Mnoge države nemaju zakone koji izravno kriminaliziraju i kažnjavaju vlasništvo ili kontrolu nad drugom osobom, pokazala je baza podataka platforme Antislavery in Domestic Legislation, lansirana u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.

“Ropstvo je svugdje daleko od ilegalnog, a nadamo se da će naše istraživanje nadići taj popularni mit”, rekla je Katarina Schwarz, istraživačica iz Rights Laba sveučilišta u engleskom gradu Nottinghamu, koje je predvodilo rad na bazi podataka.

“Mnoge će iznenaditi da ne postoje kazneni zakoni u svim državama kojima bi se optuživalo, osuđivalo i kažnjavalo pojedince jer su podvrgavali ljude najekstremnijim oblicima izrabljivanja”, dodala je.

Deseci miliona modernih robova

Trenutačno je na svijetu oko 40 milijuna modernih robova, pokazuju procjene Međunarodne organizacije rada i zaklade Walk Free.

To uključuje i one koji su primorani na rad ili brak, prenosi Hina.

Dokidanje modernog ropstva do 2030. godine bilo je jedno od globalnih ciljeva koji su članice UN-a jednoglasno prihvatile 2015. godine.

No, iako su u svijetu ukinuti zakoni koji su nekoć dopuštali ropstvo, istraživači tvrde da velik dio od sveukupno 193 članice UN-a nisu eksplicitno kriminalizirale ropstvo i druge načine izrabljivanja.

Zakoni protiv ropstva ne postoje u 94 države, gotovo polovini UN-a, upozoravaju članovi Rights Laba, koji su surađivali i s australskim sveučilištem Monash.

Pokazalo se kako gotovo dvije trećine država nisu kriminalizirale ni neku od četiri prakse povezane sa ropstvom – kmetstvo, dužničko ropstvo, nasilne brakovi i trgovinu djecom – osim u slučajevima trgovine ljudima.

Znanstvenici su istaknuli kako gotovo sve države imaju zakone protiv trgovine ljudima.

‘Posljedice pravnih rupa’

No, posljedica pravnih rupa koje postoje su optužnice neizravnim putem, na temelju povezanih zakona, a u nekim slučajevima kriminalci mogu izbjeći kaznu za eksploataciju, upozorava Schwarz.

Izvještajem se želi istaknuti kako se razumijevanje pojma ropstvo proširilo te sad uključuje i druge vrste izrabljivanja, no da zakoni to nisu popratili, rekao je Jakub Sobik, glasnogovornik humanitarne organizacije Anti-Slavery International.

Sobik naglašava kako odgovor nije jednostavno postrožiti zakone.

“Ropstvo po svojoj prirodi želi eksploatirati one koji nisu obuhvaćeni vladavinom prava”, kazao je za Thomson Reuters Foundation.

“Potrebne su mjere širokog raspona koje će adresirati veći kontekst i sistemske razloge koji ljude čine ranjivima da ih se prevari te da ih druga osoba zatoči i kontrolira”, zaključio je Thomson.

Izvor: Abrašmedia

1 komentar

  • Osnovne potrebe za život ne smiju biti roba i moraju biti besplatne i dostupne svima. Najveće poniženje ljudskog bića je nastalo kada je dozvolilo da se osnovne potrebe za život pretvore u robu. Konačno poniženje će doživjeti kada roba postane i zrak.
    Prije kapitalističke proizvodnje postojala je svuda mala privreda na osnovi privatnog vlasništva; ratarstvo seljaka na maloj površini koju je mogao obraditi motikom i drugim jednostavnim alatkama i zanati sa isto tako jednostavnim alatkama. Sredstva za rad; zemlja, alat i radionica su bila sredstva za rad pojedinca jer su bila jednostavna, to jest dizajnirana samo za upotrebu od strane pojedinaca i zato su bila mala, ograničena, ali baš zbog toga su pripadala samom proizvođaču. Tada je pojedinac mogao reči: “To sam ja izradio – to je moj proizvod.” I u ovakvom načinu proizvodnje nije se uopšte moglo pojaviti pitanje kome pripada proizvod rada.
    A, kako je danas !?
    Daleko od toga da sugerišem povratak na taj, predkapitalistički, period. Samo želim čitaoca da podsjetim kako je došlo do (privatnog) vlasništva nad sredstvima za rad, te da taj isti čitalac shvati, razmišljajući logički, uzimajući u obzir određene okolnosti u društvu koje su vladale tada i koje su dovele do promjena. Tako je od prvobitne zajednice, rodovskog i plemenskog načina života, preko robovlasništva i feudalizma do kapitalizma i aktualne globalizacije.
    Berlinski zid je pao, palo je i nekoliko (diktatorskih) režima te se dešava i arapsko buđenje, a vjerovatno ima još nekih događanja koja se mogu dovesti u ovu vezu koja bi se mogla podvesti pod kontekst globalizacije, ma šta ona značila. Promjene se dešavaju pred našim očima. Promjene su se dešavale i ranije pred nečijim očima. Dakle, u pitanju je moć ili sposobnost prepoznavanja određenih društvenih zbivanja.
    Kada se shvati prethodno rečeno, u najkraćem – promjene u društvu, a najpreciznije – ko će biti vlasnik nad sredstvima za rad, sama od sebe se nameće paralela sa zbivanjima u bosanskohercegovačkom društvu. Tada kao na filmu možemo vidjeti “predkapitalistički period” koji se transformisao u kapitalistički (tada niko nije slušao A. Markovića) za koji nam govore da je tranzicijski (nekad je bio prelazni) period, da je privatizacijski, a u stvari je nasilnički, pljačkaški i prije svega, u svakom pogledu, korupcionaški.
    Kapitalizam je (društveno) sistemsko uređenje koje se temelji na (eksploataciji) radu najamnih radnika od strane kapitalista koji su privatni vlasnici sredstava za proizvodnju. Radnici su (neposredni) proizvođači koji su (ekonomski) prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kapitalistima, jer nemaju sredstva za proizvodnju. Zahvaljujući (privatnom) vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju kapitalisti su vlasnici proizvoda (društvenog) rada koji u kapitalističkoj proizvodnji imaju status robe. Kapitalizam je čak i radnu snagu pretvorio u robu!!! Jedino još zrak koji dišemo nije dobio status robe.
    Ovo nije nikakvo čudo kada se zna da je osnovni cilj kapitalizma profit, a on je kao cilj nastao upravo na temeljima (privatnog) vlasništva sredstava za proizvodnju.
    Međutim, i nije neka velika enigma što je kapitalizam sve pretvorio u robu ako znamo šta je cilj kapitalizma, jer je tom cilju podređeno, ama baš – sve!!! Bukvalno – sve. Međutim, zalaganjem za poštivanjem ljudskih prava i osvajanjem sve više ljudskih prava taj se cilj može preusmjeriti prema afirmaciji, poštivanju i unapređenju ljudskih prava. Na taj način bi osnovne potrebe za život prestale biti roba, a samim tim i predmetom ucjena i predmetom straha od njihovog gubitka što dovodi radnike u nepovoljan položaj kada moraju raditi i pod sasvim apsurdnim uslovima – kada nisu plaćeni za rad. Jedina razlika, barem do sada, iako je i ona upitna, je u tome što su neke aktivnosti ostvarivanja tog cilja – profita – po zakonu, a neke van zakona i što su neke aktivnosti oko sticanja (privatnog, ali i državnog vlasništva) sredstava za proizvodnju po zakonu, a neke van zakona. Ovo se posebno odnosi na privatizaciju koja u bosanskohercegovačkom društvu, uz nepoštivanje osnovnih ljudskuh prava, radnike dovodi u još nepovoljniji položaj. Za razumijevanje kapitalizma osnovno je znanje kako se došlo u posjed sredstava za proizvodnju, a za njegov razvoj kako se povećava produktivnost i zašto dolazi do cikličnog pada i porasta (ne)zaposlenosti. U kapitalizmu je jedino izvjesna – kriza. Kapitalu nije cilj da proizvodi upotrebne, korisne vrijednosti ili nije prisutan u nekom društvu radi zadovoljenja potreba za život; kapital je samo tamo gdje je moguće ostvariti profit pa bilo to i kroz hranu, vodu, lijekove, škole, bolnice i naravno i kroz drogu, alkohol i, naravno – ratove!!! Kapitalizam u svojoj biti ima klicu krize (kao što život ima klicu smrti); ta klica je profit i on ga tjera da se oplođuje i povećava akumulaciju što uslovljava proširenje proizvodnje koja dolazi u sukob sa ostvarivanjem profita – i začarani krug je zatvoren. Jednostavno! Eto, krize. Ali, da se razumijemo, nije samo kapitalizam taj koji dovodi do kriza. To je svako društveno uređenje koje zasniva profit na osnovnim, elementarnim ljudskim potrebama za očuvanje zdravlja i života. Ako je to tako, a jeste, perspektiva ljudskog bića je još dugo robovska. Ovoj tendenciji na kraj mogu stati samo ljudska prava koja moramo masovno i solidarno zahtijevati.
    Mnogi teoretičari, mislioci i filozofi su kao polaznu tačku imali ljudsko biće još od antičkih dana pa do danas. Ja ne bih želio da zvučim papagajski, ali danas stanovnici države Bosne i Hercegovine imaju najjači instrument u rukama da se bore i izbore za osnovna, imanentna ljudskom biću, prava. Ta prava su im zagarantovana ratifikacijom od strane države Bosne i Hercegovine međunarodnih konvencija i, u krajnjoj instanci, sudom u Strazburu, ali je potrebno to znati; prepoznati i zahtjevati. Naravno, za lakšu implementaciju ovih prava treba imati i moralnu vladu i pravnu državu, a iznad svega stanovnike i državljane koji će zahtjevati ova dva preduslova. Pasivnošću i šutnjom i mi učestvujemo u korupciji (!!!) i sami sebi produžavamo agoniju i bolesno stanje cijelog društva, a time ostajemo i dalje samo (moderni) robovi.
    Jedan od ratificiranih dokumenata je i Konvencija o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, a sam Ustav Bosne i Hercegovine (član 2/2) ističe značaj prava i sloboda koji su određeni Evropskom konvencijom i Protokolima, te se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svim drugim zakonodavstvom. Oba ova dokumenta štite pravo na život; (bilo direktno,bilo indirektno) kroz zaštitu od gladi, kroz pomoć porodici ili kroz socijalnu pomoć. Sada se logički nameću, sama po sebi, pitanja gdje su se u državi Bosni i Hercegovini izgubila ova prava, a pored brojnih domaćih i stranih institucija, pored mnogih vladinih i nevladinih organizacija i domaćih zakona i međunarodnih dokumenata.
    Da bi prestali biti robovi moramo tražiti dosljedno poštivanje ljudskih prava koja je ratificirala država Bosna i Hercegovina, a tu spada, kako je već spomenuto – pravo na život što podrazumijeva krov nad glavom, doručak, ručak, večeru, adekvatnu odjeću i obuću i primarnu zdravstvenu zaštitu. Sa ispunjenjem ovih prava nestaje (elementarno) siromaštvo i strah od egzistencije, a time i smanjenje kriminala. Na ovakav način bi se budžetska sredstva pravednije raspodjeljivala i usmjeravala na potrebe stanovništva. Najinteresantnije, u ovom slučaju bi se drastično promijenio odnos poslodavac – posloprimac koji je danas, i ne samo u bosanskohercegovačkom društvu, na razini modernog robovlasništva iz prostog razloga – strah od egzistencije – zbog gubitka posla. Tada radnici zbog spomenutog straha ne bi bili izloženi mobingu, mogli bi glasnije i masovnije progovoriti o korupciji i energičnije tražiti svoja prava, ali i solidarisati se i sa drugim grupama društva čija su prava ugrožena. Jedino kroz solidarnost i kroz omasovljenje u zahtjevima mogu se postići rezultati kako u borbi za ljudska prava tako i u borbi protiv korupcije.

Leave a Reply to Zoran Petrovski X

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.