Ovo nisam rekao nikome Siromaštvo i nasilje u Afganistanu

Prema UNICEF-ovom izvještaju Afganistan je „najgore mjesto za rođenje na svijetu“. Između 2009. i 2018. godine u Afganistanu je ubijeno više od 6 500 djece, a 15 000 je ranjeno. U 2019. godini u prosjeku devetero djece dnevno je ubijeno ili ranjeno. Svake godine 400 000 mladih Afganistanaca stasava za tržište rada, ali mnogi od njih ne uspijevaju da pronađu posao.

Nusrat Safi (23) je jedan od migranata, koje je loša ekonomsko- politička situacija natjerala da prekine školovanje, te napusti rodni Kumar.

“Afganistan je zemlja u kojoj se nikad ne možete osjećati sigurno jer ne znate šta se može dogoditi u ovom trenutku. Jednom dok smo večerali talibani su zapucali, meci su letjeli svuda oko nas. Život je bio grozan tamo. Kasnije su se i moji rođaci pridružili talibanima i vršili pritisak da i ja to učinim, a meni je to bilo neprihvatljivo”, objašnjava Nusrat.

Child labour i seksualno zlostavljanje djece

“O ekonomskoj situaciju u Afganistanu najbolje svjedoči podatak da trenutno oko 7 miliona djece pati od pothranjenosti. Što se tiče političke situacije, u Afganistanu godinama traju oružani sukobi u kojima još uvijek stradaju nevini ljudi. Veliki problem je i korupcija.”

Prema afganistanskom zakonu o radu dobna granica za zapošljavanje je 18 godina, a djeci u dobi od 15 do 17 godina dopušteno je raditi samo ako posao nije štetan za njih i ukoliko zahtijeva manje od 35 sati sedmično. Djeci mlađoj od 14 nije dozvoljeno da rade. Međutim, taj zakon se ne poštuje. Djeca su i trgovci, i zanatlije, čistači cipela, nosači vode, sakupljači sekundarnih sirovina ili prosjaci. Oko 20% djece radi u užasnim uvjetima kako bi osigurali sebi i porodici obrok. Ljeti temperature rastu čak i do 40 °C, a zimi se mogu spustiti i do -20 °C.

Afganistanska djeca su svakodnevno izložena ekstremnom siromaštvu i nasilju, pothranjenosti, prisilnim brakovima i seksualnom zlostavljanju. A tu je i opasnost od vjerske radikalizacije.

“Talibani se trude da privuku djecu u svoje redove, da slome kod lokalnog stanovništva otpor prema njima. Pored toga, u mnogim gradovima deca se suočavaju sa seksualnim uznemiravanjem koje im uništava živote. Otprilike 70% djece se suočava sa ozbiljnim problemima”, dodaje Nusrat.

Djeca nisu sigurna čak ni u školama. Prošle godine je u pokrajini Logar seksualno zlostavljano 546 dječaka u šest škola. Udruženi zlostavljači su bili nastavnici, direktori škola i lokalni uglednici.

Trnoviti put migracije i nasilje nad migrantima

Nusrat Safi je napustio Afganistan 2017. Prošao je kroz Pakistan, Iran, Tursku, Bugarsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju da bi se nastanio u Italiji.

Budući da dobro govori engleski dvije godine je volontirao u IOM-u kao pevodilac u komunikaciji sa migrantima iz Afganistana. Na svom putu bio je izložen mnogim poniženjima i fizičkom nasilju.

“Jednom me bosanska policija jako pretukla bez ikakvog razloga. Samo sam prešao cestu, zgrabili su me, odveli u policijsku stanicu i počeli tući. Cijeli dan sam plakao razmišljajući o tome. Ipak, nisam izgubio nadu i konačno sam stigao u Italiji“, kaže Nusrat.

Tu je i niz kršenja ljudskih prava kojima je svjedočio.

“Prošli mjesec su moji prijatelji došli u Italiju nakon dvije godine pokušaja. Međutim, Italija ih deportirala nazad u Bosnu.”
Ističući i brutalnost hrvatske policije kaže:
“Prošle godine je hrvatska policija uhvatila jednog mog prijatelja. Spalili su mu nogu. Mnogo je priča poput ove.”

Smatra da humanitarne organizacije ne čine dovoljno da olakšaju migrantima probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju.

“Način na koji ove organizacije rade s migrantima nije dovoljno dobar. Nedostaje svega, čak nema ni dovoljno lijekova. Oni samo govore o humanosti, ali ustvari gledaju svoj profit. Vidite kakva je trenutna situacija u Bosni, slično je i u Grčkoj. A ovdje u Italiji je najgore. U današnje vrijeme mnoge izbjeglice umiru. Ne zbog korone, nego zbog loših životnih uvjeta, spavanja napolju na putevima, na ulicama, u gradskim parkovima. Potrebna nam je hrana. Potrebna nam je zdravstvena zaštita. Međutim, kada o tome razgovaramo s ljudima, oni nas nazivaju ludim govoreći da sami trebamo brinuti o sebi. Ali nijedno ljudsko biće ne može opstati samo, svima je potrebna zajednica.”

Snovi o boljem životu

Njegovi snovi nisu preveliki. Želi da pokrene mali biznis, osnuje porodicu i pomaže zajednici koliko može.
“Volio bih otići u Veliku Britaniju ili SAD. To je još uvijek teško, ali potrudit ću se da to postignem. Sad mi je najvažnije da živim miran život u skladu sa drugim ljudima”, kaže Nusrat.

________________________________________________

Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)
Fotografije: Nusrat Safi

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.