Zamislite ženu koja preživljava nasilje, koja možda već sumnja u sebe i svoje odluke, kako čitajući online članke, nailazi na sadržaj koji trivijalizira njezino iskustvo, objektivizira njezino tijelo ili, još gore, opravdava nasilje kojem je izložena. Kako se može osjećati ikako drugačije nego izgubljeno i izdano?
U prosjeku, žene žrtve rodno utemeljenog nasilja većinom prate članke o rodno utemeljenom nasilju. Smatraju ih senzacionalističkim i vrlo rijetko primjerenim. Iz njih iščitavaju okrivljavanje žrtava i opravdavanje počinitelja. Uznemiravaju ih, ali ih i dalje čitaju. Ne mogu si pomoći, kažu. Ponekad to prelazi i u opsesiju. Pročitaju i silne komentare ispod tih članaka na društvenim mrežama, koje smatraju gnjusnim. Mišljenja su da mediji neetički izvještavaju o nasilju ne bi li povećali čitanost, iskorištavanjem patnje žena žrtava. Smatraju da se nasilje romantizira. Kao i da se o temi piše pojednostavljeno. Bez opisivanja rodno utemeljenog nasilja kao šire društvene teme. Bez uzimanja u obzir kompleksnosti dinamike nasilja, traženja pomoći i same prijave. Otkrivaju se identificirajući detalji, čime se narušava privatnost žrtve.
Rezultati su to istraživanja o doživljaju seksističkog medijskog sadržaja i izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju među ženama koje su doživjele rodno utemeljeno nasilje. Za Centar za građanske inicijative Poreč provela ga je dr. sc. Marina Štambuk, uz potporu Zaklade SOLIDARNA, kroz Fond za žene.
Izvještavanje o rodno utemeljenom nasilju obeshrabruje žrtve za izlazak iz nasilja
“Frustrirana sam jer se žene osuđuje za nasilje nad njima. Gadi mi se opći stav “on je nju jadan volio, a ona je sama kriva što ju je ubio” i slično. Ženski se iskaz u većini slučajeva ne uzima kao vjerodostojan, ismijavaju se tragedije, posramljuju se i stigmatiziraju žrtve.“– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –
Ovo istraživanje jedan je od rezultata dugogodišnjeg rada stranice “Seksizam naš svagdašnji”, koja objavljuje primjere seksizma, homofobije i transfobije iz medija, oglašivačkih kampanja i izjava osoba na pozicijama moći. Program je to CGI Poreč u sklopu kojeg se provode i edukativne i zagovaračke aktivnosti. Jedna od njih bila je prošlogodišnja kampanja “Reci to naglas”. Njome se, s jedne strane, htio osvijestiti apsurd mrzilačkih komentara upućenih žrtvama ispod medijskih članaka koji se ne pridržavaju pravila izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju. S druge strane, kampanjom se pozvalo žrtve svih oblika nasilja da podijele svoje priče. Cilj je bio podići svijest o štetnosti koju takav sadržaj ima po žrtve nasilja. Kao i koliko ih se time obeshrabruje za sam izlazak iz nasilja. Ovim istraživanjem upravo to je i dokazano – neetički medijski sadržaj dodatno viktimizira žrtve, obeshrabruje ih u prijavi nasilja te normalizira nasilje u društvu.
Žrtve medijsko izvještavanje o nasilju doživljavaju kao da se njegova ozbiljnost umanjuje, uz detaljno istraživanje života žrtava. Ne bi li se pronašla neka pojedinost koja bi mogla opravdati nasilje. Drugim riječima, traži se uzrok nasilja u samoj žrtvi, a ne u nasilniku. Njega se redovito opisuje kao uglednog člana društva za kojeg je teško povjerovati da bi počinio nasilna djela.
Opravdavanje počinitelja doprinosi normalizaciji nasilja u društvu
“Fokus nije na činu nasilja, nego kako je ona pridonijela tome da se to dogodi.“– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –
Svim ženama koje su pristupile istraživanju zajednička je bila snažna identifikacija sa žrtvama i jača osjetljivost na način prezentacije rodno utemeljenog nasilja u medijima. Upravo zbog vlastitog iskustva nasilja. Ono ih čini posebno osjetljivima na neetičko izvještavanje. Osobito uznemirujućim navele su medijske izvještaje u kojima se ističu izjave susjeda koji nisu relevantni za komentiranje. Smatraju da se time dodatno doprinosi opravdavanju počinitelja. Susjedi su gotovo uvijek u šoku, nikad nisu ništa posumnjali i ubojica bi uvijek pristojno pozdravio na ulici. Žene koje su sudjelovale u istraživanju zaključile su da ovakvo medijsko izvještavanje doprinosi normalizaciji nasilja u društvu. Senzacionalistički prikazi nasilja ne samo da trivijaliziraju iskustva žrtava, već i potiču javnost na indiferentnost prema ozbiljnosti problema. Česta izloženost takvim prikazima doprinosi izgradnji percepcije da je nasilje nad ženama nešto što je, na neki način, očekivano ili neizbježno.
„Nasilnik kojem se uvijek ide kopati kako je bio miran čovjek, kako je bio obiteljski čovjek. Pa se pitaju susjedi za komentare. Pa ništa nije odavalo da je on takav. Sve ide nekako u obranu nasilnika i u demoniziranje žrtve. Traženje toga da je on ipak imao neki razlog, nešto se moralo desiti, neki okidač, možda mu se desilo ovo, možda je alkohol. Traženje tih nekih vanjskih uzročnika. On je uspješan poduzetnik, on je obiteljski čovjek, on je ugledan u društvu, on ima status… Ide se na to da bude nevjerojatno da bi on bio nasilnik uopće. Možda je to izolirano, možda se čovjeku pomračilo, možda ga je izjeb* u zdrav mozak. Mislim da taj narativ ide u tome – traženja opravdanja za nasilje, za nasilnika. Nikad se njega ne portretira kao nasilnika, niti kao ubojicu, nego uvijek je čovjek s imenom i prezimenom, s ugledom u društvu, sa svojim poslom i nikad se ne kaže šta je izvršeno, ne znam, ubojstvo, nego uvijek ide nekako kao da stvari nemaju svoje ime u novinama.“– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –
Neetično izvještavanje dodatna je prepreka neprijavljivanju nasilja
„Najčešći komentar koji sam uočila na sličnim vijestima je da su se žene najčešće same krive jer su same birale nasilnika. Ili je kriv sistem, ili je kriva žena koja ga je birala, ili je kriva policija koja nije reagirala, ili je kriva socijalna služba. Svi su krivi izuzet te osobe koje je napala, koja je počinitelj kaznenog djela.“– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –
U sklopu istraživanja, žrtvama su prikazani seksistički članci i neetički članci o rodno utemeljenom nasilju. Imale su podjednako negativne i slične reakcije za obje grupe primjera. Odnosno, iste emocije pratile su ih i prilikom izloženosti npr. članku u kojem se seksualno objektivizira žene i prilikom izloženosti članku u kojem se opravdava počinitelj i romantizira nasilje. To ne čudi, ako znamo da rodno utemeljenom nasilju i stavu javnosti o njemu u istoj mjeri doprinose svi članci koji dehumaniziraju, ponižavaju i objektiviziraju žene. Od seksualne objektivizacije, preko trivijalizacije mišljenja i rada žena, do neetičkog izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju.
Kod žrtava je takav medijski sadržaj izazvao veliku uzrujanost. Dominantni osjećaji uključivali su tugu, gađenje, strah, bijes i ljutnju. Dio njih osjećalo se bespomoćno, dok su druge potaknuli na aktivaciju, na povezivanje s drugim ženama i traženje promjene. Također, većina žrtava opisala je negativne promjene u stavovima i ponašanju, veći osjećaj osobne nesigurnosti te manju spremnost na prijavljivanje nasilja i traženje pomoći. Smatraju da neprimjereno medijsko izvještavanje o rodno utemeljenom nasilju samo produbljuje strah, nepovjerenje i beznadnost kod drugih žena koje trenutačno doživljavaju nasilje. Ističu da takvo izvještavanje stvara dodatne prepreke prema traženju pomoći i prijavljivanju nasilja.
Medijsko izvještavanje nedovoljno pokazuje načine za izlazak iz nasilja
Žene koje su sudjelovale u istraživanju ističu i da mediji često okrivljuju žrtve. Pritom ističu i slučajeve u kojima opetovane prijave nasilnika nisu uspjele pomoći žrtvama. S druge strane, ne pružaju dovoljno informacija o tome gdje i koje vrste pomoći žrtve mogu dobiti. Vjeruju da ovakav nesrazmjer informacija dodatno obeshrabruje žrtve nasilja da potraže pomoć.
“Ne postoji nekako u tim medijskim izvještajima da se ženama pruži nekakva sigurnost da je stvarno moguće izaći iz toga i da je moguće nastaviti sam dalje, da postoji podrška države i institucija i da će vas neko uputiti, da će vam neko pomoći. Tako da sigurno utječe puno, pogotovo žene koje možda su iz nekih ruralnih područja i ne znaju kome se obratiti, koga nazvati, koga pitati, tako da, sigurno bi puno više žena se odlučilo da ode iz takvog odnosa da se nekako na drugačiji način izvještava.“
– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –
Nedovoljno reagiranje nadležnih tijela
Paralelno s medijskom produkcijom članaka u kojima se pedofile naziva “mirnim poljoprivrednicima”, ubojice riječima “bio je dobar dečko” i femicid “svađom bračnog para”, postoji i problem odbijanja reagiranja nadležnih tijela na kršenja zakona. Naime, dok Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Novinarsko vijeće časti redovito medijima koji izvještavaju protivno zakonima i kodeksima izriču upozorenja i preporuke, Vijeće za elektroničke medije, koje ima najveće ovlasti, ne izriče sankcije i ne prepoznaje kršenje zakona. Na temelju analize godišnjih izvješća i zapisnika sjednica Vijeća od 2014. do 2023. godine (koju je radio CGI Poreč), vidljivo je da niti jedna sankcija nije izrečena za diskriminaciju na temelju spola, rodnog identiteta ili spolne orijentacije.
Nepostupanjem, VIjeće medijima šalje poruku da nesmetano mogu nastaviti izvještavati suprotno zakonima, bez straha od posljedica. Propuštanjem reagiranja, što je istraživanje i potvrdilo, pogoduje se dodatnoj viktimizaciji žrtava, obeshrabrivanju za izlazak iz samog nasilja, normalizaciji, banalizaciji i romantizaciji nasilja. Takvim se izvještavanjem dodatno potiču seksistički i mizogini komentari javnosti, koji negativno utječu na žrtve.
Potrebno je promijeniti načini izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju
Zaključno, vrijeme je da se i mediji i Vijeće za elektroničke medije suoče s vlastitom odgovornošću. Potrebno je promijeniti način na koji se izvještava o ženama i rodno utemeljenom nasilju. Svaka neprimjerena izjava, svaki senzacionalistički članak, svaki trivijalizirajući izvještaj doprinosi klimi u kojoj je nasilje prihvatljivo. Moramo zahtijevati etičnije i senzibiliziranije izvještavanje. Ono neće samo educirati javnost, već i pružiti podršku žrtvama, osnažiti ih i potaknuti na traženje pomoći. Borba protiv rodno utemeljenog nasilja nije samo borba žrtava. To je društvena borba koja zahtijeva zajedničku akciju. Mediji moraju biti saveznici u toj borbi, a ne oruđe koje dodatno ranjava već ranjene.
Najvažniji rezultat ovog istraživanja može se svesti na jednu rečenicu – senzibilizirati medije, osvijestiti njihov utjecaj na žrtve i potaknuti suosjećanje. Zakoni su možda slova na papiru koja je lako ignorirati i zaobilaziti. Stvarne priče žrtava koje govore o štetnosti takvog izvještavanja – teško je zanemariti.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Izvor libela.org