Poziv za otkazivanje ovogodišnje povorke ponosa ponovno postavlja već postavljeno pitanje: smije li se biti živ “u danu pijeteta”? A takvih dana je potencijalno puna godina
Bosanskohercegovačka povorka ponosa održana je već pet puta. Prva povorka, 2019. godine, održana je 8. septembra. Nakon pandemijske 2020. godine, druga povorka održana je 14. augusta 2021. godine. Od 2022. godine, povorka se organizuje u junu, naime Mjesecu ponosa LGBTIQ+ osoba, pa su treća, četvrta i peta Bh. povorka ponosa održane 25. 6. 2022. godine, 24. 6. 2023. godine i 22. 6. 2024. godine.
Održavanje šeste Bh. povorke ponosa, sa sloganom Ljubav je zakon!planirano je za 14. juni ove godine. Nije ovaj datum najavljen 9. maja, održavanjem simboličnog performansa i press konferencijom, već je datum ovogodišnje Bh. povorke ponosa najavljen 3. februara, više od četiri mjeseca od samog dana održavanja. Ako ne vjerujete meni ili ste slučajno propustili ovu vijest, ostavljam linkove sa dva portala koji su među najčitanijima u BiH (1, 2).
Najava od četiri mjeseca ranije – uz tri godine prakse održavanja u junu – ništa ne znači raznim zlobnicima koji su 10. maja pozvali na otkazivanje povorke. U ciničnoj izjavi, jedan od pozivatelja na otkazivanje rekao je da održavanje povorke na najavljeni datum “nije samo neosjetljivo nego i otvorena provokacija”. Kako kažu, Bh. povorka ponosa mora se otkazati jer je 14. juna Dan sjećanja na stradale i ranjene civile tokom opsade Sarajeva. Rođen sam i odrastao u Sarajevu, skoro su 34 godine života iza mene, ali ne pamtim da je 14. 6. ikada bio, ili da trenutno jeste, Dan sjećanja na stradale i ranjene civile tokom opsade Sarajeva.
Zato što i nije. Dan sjećanja na sve ubijene i ranjene građanke i građane Sarajeva tokom agresije u periodu 1992-1995 obilježava se 5. februara. Na isti datum obilježava se i godišnjica stradanja Sarajki i Sarajlija na pijaci Markale 1994. godine, što možete provjeriti na službenim internet stranicama Grada Sarajeva i Općine Stari Grad Sarajevo.
Provjeravam kalendar obilježavanja datuma i događaja od značaja za Grad Sarajevo, Općine Stari Grad, Općine Novo Sarajevo, Općine Ilidža i ne nalazim ništa planirano za 14. juni. Za svaki slučaj, provjerio sam i kalendar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za 2025. godinu. Ništa.
Ovaj datum među važnim je u kalendaru Općine Novi Grad Sarajevo, jer je na taj dan 1992. godine, u mjestu Sokolina kod Ilijaša počinjen ratni zločin nad bošnjačkim civilima i ratnim vojnim zarobljenicima iz Ahatovića, Dobroševića i Bojnika.
Isti dan počinjen je i jedan od najsvirepijih i najokrutnijih zločina tokom rata u BiH – zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu. Tog dana, 65 bošnjačkih civila, većinom žena, djece i starijih osoba, zaključano je u kuću a zatim živo zapaljeno.
No, uz pijetet svim (civilnim) žrtvama ovih i drugih ratnih zločina, moramo primijetiti da ovaj datum u Sarajevu, prema javno dostupnim informacijama, nikada nije bio proglašen danom žalosti. Neki (desničarski) mediji – nažalost po struku! – pridružili su se zlobnim napadima na Bh. povorku ponosa i bez ikakve provjere prenijeli vijest da je tog dana dan žalosti.
Što nas dovodi do zaključka da poziv za otkazivanje Bh. povorke ponosa nije upućen zbog pijeteta nad civilnim žrtvama opsade Sarajeva i drugih zločina, već – recimo to otvoreno – zato što je u pitanju LGBTIQ+ populacija. Preciznije: omražena, netradicionalna, manjinska zajednica koja je – bez ikakvog romantiziranja i generaliziranja – antinacionalistička, antiklerikalna, antifašistička, pa tim više nema šta da traži u ovom gradu.
Za potrebe ovog teksta pretpostavimo da se poziv na otkazivanje (samo ovogodišnje?) povorke ponosa ne upućuje zato što je u pitanju LGBTIQ+ zajednica, nego zato što je, kako kažu, njeno održavanje “otvorena provokacija”. Sjetimo se teksta Borisa Dežulovića napisanog nakon otkazivanja koncerta Radeta Šerbedžije u Vinkovcima krajem 2021. godine, pa postavimo nekoliko pitanja. Prvo i glavno – smije li se biti živ “u danu pijeteta”?
Da li će se ubuduće zabraniti svaki oblik života, sa civilnim žrtvama solidarizirati jednokratnim obredima, dok će se predstave, promocije, koncerti i povorke, koje se održavaju na “pogrešan” dan/sedmicu/mjesec/godinu vezati na stub srama i tražiti njihovo otkazivanje?
Ako je 14. juni dan žalosti – a kako smo vidjeli, nije – zašto individue i organizacije koji od 10. maja pozivaju na otkazivanje održavanja povorke ponosa nisu obavijestili Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa o tome kada je ista najavljena, naime 3. februara? Zašto im još tada nisu uputili apel, molbu, organizovali neki razgovor i/ili sastanak kako bi se razmotrila mogućnost pomjeranja?
Da li ovo znači da će se ubuduće, sa dana, za koji će se reći da je dan žalosti, preći na čitavu sedmicu a zatim na cijeli mjesec, te se ništa, pa ni Bh. povorka ponosa neće moći održati u junu? Kako znamo, u julu je sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici, pa se stoga povorka neće moći održati ni u julu.
Šta je sljedeće? Dva mjeseca ili možda tromjesečje kao period u kojem održavanje povorke nije primjereno, a potom i cijela kalendarska godina. Da li će se zatim, pošto je opsada Sarajeva u periodu 1992-1995 trajala 1425 dana, tražiti konačna, trajna zabrana održavanja povorke, jer nema dana kada neki civil nije ubijen, kada (ratni) zločin negdje širom Bosne i Hercegovine nije počinjen, pa stoga nema perioda u kojem je održavanje povorke primjereno. U ovakvom slučaju, svaka civilna, nevina žrtva opsade Sarajeva bila bi iskorištena kao krampus na svako manjinsko, “neprimjereno“ ponašanje.
A jednostavnije bi bilo da ovi koji pozivaju na otkazivanje povorke otvoreno kažu: “Ne želimo održavanje povorke ponosa u Sarajevu. Ne želimo da pederi i lezbejke hodaju ulicama ovog grada”. Neka to bar kažu otvoreno, a ne krijući se iza žrtava rata.
Sve dok je stanje ovakvo kakvo jeste slogan ovogodišnje Bh. povorke ponosa nije samo slogan, već poruka, upozorenje i poziv na borbu. Održavanje povorke, kojom se slavi ljubav, jednakost, i traže prava, nije nikakva provokacija ni uvreda žrtvama opsade Sarajeva niti žrtvama zločina u Višegradu. Štaviše, to je prilika da se preživjele žrtve i njihove porodice pridruže povorci u zajedničkoj borbi za ono što je i 1992. godine bio cilj, podjednako kao što je i danas – sloboda svih nas.
Minel Abaz, Prometej.ba