Nijaz Memić borac za ljudska prava koji pomiče granice

Nijaz Memić, rođen je u Sarajevu 1974. godine, a tokom rata u Bosni i Hercegovini nagazio je na minu. Od posljedica tog ranjavanja amputirana mu je lijeva potkoljenica. Nakon završetka rata aktivno se uključio u sport, možda bolje rečeno, nastavio je tamo gdje je stao sa početkom rata iako u nešto drugačijim okolnostima i ovaj put u sportu namijenjenom osobama sa invaliditetom.

Razgovarala: Anesa Agović

Uporedo sa sportskim aktivnostima radio je na svom obrazovanju kako onom formalnom tako i onom neformalnom koristeći se svakom prilikom koja bi se ukazala i koja bi nudila dodatnu edukaciju. Danas je Nijaz Memić inžinjer informatike i magistar ekonomije, magistrirao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Takođe je uposlenik i Radio televizije Bosne i Hercegovine, u redakciji Dramskog i dokumentarnog programa na Radiju BiH. Memić je takođe i dobitnik priznanja Šampiona inkluzije koje je dodijelila Delegacija Evropske unije u BiH i UNICEF BiH, zbog doprinosa na polju inkluzije kroz sport.

Važno je naglasiti da je Nijaz i kreator sportske radio emisije Sporticus Paralimpicus, gdje je kroz svoje emisije pružao prostor za promociju osoba s invaliditetom i njihovih sportskih uspjeha.

Kroz razgovor sa Nijazom, uvidjećete da je on jedna od onih osoba koja zrače motivacijom i inspirišu vas da budete bolji, da radite svakodnevno na sebi i ne odustajete unatoč svim neprilikama i preprekama. Nijaz Memić predstavlja jednu od najuspješnijih i najsvestranijih osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, kako svojim znanjem, iskustvom, tako i svojom posvećenošću da naše društvo učine boljim.

Kako bi sveukupno ocijenio postivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?

Nijaz Memić: Kada su u pitanju ljudska prava, teško da bilo ko , pa samim tim i ja , može reći da se ljudska prava poštuju u onom obimu u kojem su precizirana u UN-ovim konvencijama koje se odnose na njih, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da smo zemlja koja ime nekoliko odluka Suda za ljudska prava iz Strazbura koje nije provela. Kada su u pitanju prava osoba sa invaliditetom, mišljenja sam da je diferencirano uređenje na nivou Bosne i Hercegovine (entiteti, kantoni, opštine, gradovi) dosta doprinijelo sadašnjoj dosta konfuznoj situaciji kada su u pitanju elementarna prava ove populacije. Različita prava osoba sa invaliditetom u pogledu nastanka njihovog invaliditeta (ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata, urođeni ili stečeni invaliditet itd.) stvaraju dodatni razdor među ovom populacijom i mišljenja sam da će trebati uložiti ogromni trud, ali i naći prije svega kompetentne i kvalifikovane kadrove upravo iz ove populacije koji će ponuditi neke svoje prijedloge i neka nova rješenja.

Zbog nesreće koja Vas je zadesila, možemo reći da ste začetnik paraolimpijskog skijanja u Bosni i Hercegovini?

Nijaz Memić: Kada je u pitanju skijanje osoba sa invaliditetom, Bosna i Hercegovina je i prije rata imala osobe sa invaliditetom koje su skijale poput Zvonimira Rabića. Međutim, kada  je u pitanju ovaj dio koji se odnosi na međunarodne nastupe i nastupe na najvećim sportskim manifestacijama na svijetu, ja sam prva osoba iz BiH koja je klasifikovana i kvalifikovana za nastupe na ovim takmičenjima i prvi sportista iz naše zemlje koji je nastupio u paraalpskom skijanju namjenjenom osobama sa invaliditetom. Naravno, ovdje treba pomenuti rahmetli profesora Senada Turkovića koji je također bio vrhunski sportista sa invaliditetom, skijaš i paraolimpijac i koji je ovom sportu dao onu naučnu dimenziju kao univerzitetski profesor. Dokumentarni film koji sam radio je najmanje što sam ja mogao uraditi kako bi uspomena na ovog čovjeka ostala sačuvana. Tek danas, u vremenskom otklonu od nekoliko godina od njegove smrti vidimo koliki je potencijal imao i koliki je gubitak kako za parasport tako i za Bosnu i Hercegovinu njegov prerani odlazak.

Prof. dr. Senad Turković

Da li su osobe s invaliditetom dovoljno aktivne u našem društvu, posebno u segmentu samozagovaranja vlastitih prava?

Nijaz Memić: U pogledu zagovaračkih prava, odnosno inicijativa koje dolaze od samih osoba sa invaliditetom, mišljenja sam da nismo ostvarili neke kvalitativne pomake. Ipak u suštini, postoje određena poboljšanja, ali generalno mislim da osobe sa invaliditetom nisu imale pravu šansu da same rade na poboljšanju svog statusa. Ovdje prije svega mislim na minoran, gotovo zanemariv broj osoba sa invaliditetom u institucijama, u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, u radnim tijelima itd. Teško da bilo ko pa tako i osobe sa invaliditetom mogu biti dovoljno aktivne ako nemaju pristupa gore navedenim institucijama ili ako nisu zastupljene u onom broju u kojem bi trebale biti.

Koliko je inkluzija moguća u našem društvu i na koji način, te kakva je uloga sporta u tome?

Nijaz Memić: Inkluzija kao pojam se vrlo često pogrešno definiše pa rekao bih da je vrlo često pogrešno i tumače kako oni koji se bave istom tako i sami mediji koji nisu dovoljno edukovani u kontekstu prenošenja ili tumačenja pitanja koja se odnose na inkluziju. Ja ovdje mogu govoriti o inkluziji kroz sport, odnosno kroz ono što sam ja radio u proteklih desetak godina i zaista sam ponosan na projekte koje sam realizovao odnosno na inkluzivne škole skijanja kao integralne dijelove tih projekata, te na same rezultate koji su proizišli iz tih aktivnosti.

Inkluzija je moguća, pogotovo kada je sport u pitanju, ovdje posebno podvlačim ono što radi recimo Specijalna Olimpijada BiH predvođena Kadom Delić, ali mora biti planirana i vođena od strane osoba koje razumiju suštinu i znaju metodologiju kroz koju će dosegnuti planirane ciljeve.

Uloga sporta u životu osoba sa invaliditetom je nemjerljiva. Ja vrlo često potenciram priču da je sport u životu osoba sa invaliditetom alat kojim se trebaju poslužiti kako bi bili ravnopravni članovi društva i učesnici svih društvenih zbivanja a ako na tom putu ostvare i sportske rezultate to je dodatni benefit, ali rezultat nikako ne smije biti primarni cilj kada je u pitanju ova populacija.

Nijaz Memić

Imate i radio emisiju oko koje ulažete puno truda. Odakle ideja za tim i šta želite postići?

Nijaz Memić: Radio emisija “Sportus Paralimpicus” je jedinstven i univerzalan regionalni projekat koji sam pokrenuo na Radiju Bosne i Hercegovine. Ideja je došla iz dugogodišnjeg rada na medijima ali i u sportu namijenjenom osobama sa invaliditetom , u tom radu primjetio sam da niti jedan medij nema emisiju koja prati sport osoba sa invaliditetom i zbog te činjenicu odlučio sam pokrenuti jedan ovakav projekat koji sam godinama radio volonterski. Na kraju nagrada za trud koji  sam uložio došla je upravo pred početak ovogodišnjih paraolimpijskih igara u Tokiju kada mi se javio otac našeg atletičara Omara Bojčića koji mi je napisao poruku u kojoj je stajalo da je upravo ova emisija bila Omarova inspiracija da dođe do paraolimpijskih igara. Ta informacija me je toliko obradovala i učinila ponosnim i taj rezultat smatram jednim od svojih najvećih uspjeha.

Da li donosioci odluka čuju probleme osoba s invaliditetom i šta je Vaša poruka povodom toga?

Nijaz Memić: Donosioci odluka sasvim sigurno čuju i znaju za  probleme osoba sa invaliditetom, ali malo reaguje i želi dati doprinos u cilju rješavanja istih. Ipak postoje izuzeci koje sam gore naveo i mislim da će grad i Kanton Sarajevo vrlo brzo biti primjer i lider u rješavanju barem nekih od problema ove populacije.

Kada su u pitanju projekti namijenjeni ovoj populaciji još uvijek više sluha ima od strane međunarodne zajednice i diplomatskih predstavništava u našoj zemlji. Ali, ruku na srce, postoje i neki projektni prijedlozi koji se realizuju bez konkretnih rezultata i koji su dosta stereotipni i koji trebaju kreativnija i raznovrsnija kako rješenja tako i prijedloge.

Možete li nam reći na koji način je najefektnije razgovarati sa ljudima o problemima osoba s invaliditetom?

Nijaz Memić: Najefektniji, najučinkovitiji i najjednostavniji pristup ljudima je da budete iskreni , da o problemima  pogotovo onim koji se tiču osoba sa invaliditetom govorite racionalno i razumno bez bilo kakvih tenzija. U toj priči, barem ja, uvijek polazim od sebe i ne libim niti naravno imam bilo kakav kompleks pokazati svoju protezu. Nikada to ne radim kako bih istakao neke svoje rezultate ili u kontekstu nekog ličnog interesa ili samopromocije, nego upravo suprotno. Ovdje vrlo često citiram profesoricu Jasnu Bajraktarević koja kaže “limiti su psihološki, a ne  fiziološki, jer granice mogućeg se prvo postavljaju u mentalnom skriptu pa tek onda u tjelesnom”. Iz ovoga citata želim poslati izdvojenu poruku, nema tog nedostatka kojeg volja, upornost i vjera u konačni uspjeh ne mogu nadoknaditi.

globalanalitika.com

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.