Autorica: Lejla Zola
Danas se rodno osjetljiv jezik često opisuje kao bespotrebna inovacija ili čak ideološki hir, ali borba za jezičku inkluzivnost traje desetljećima. Već tijekom drugog vala feminizma, aktivistkinje su prepoznale kako jezik oblikuje društvenu stvarnost i reflektira odnose moći – ako su muškarci u jeziku norma, oni postaju i društvena norma. Upravo su tada pokrenute prve rasprave o nužnosti da se žene učine vidljivima kroz jezičke reforme, od ženskih oblika zanimanja do inkluzivnih izraza. Međutim, ako su nekada „domaćice“ bile simbol tradicionalne ženstvenosti, a njihova emancipacija radikalni čin, gdje smo danas? Je li rodno osjetljiv jezik samo prolazna moda ili nastavak dugotrajne borbe za ravnopravnost?
Drugi val feminizma, koji je započeo 1960-ih i trajao do ranih 1980-ih, donio je temeljite promjene u shvatanju društvenih uloga žena, radničkih prava, reproduktivne autonomije i, između ostalog, jezika. Feministkinje drugog vala nisu tražile samo jednaku plaću i pristup obrazovanju, već su preispitivale i sam način na koji jezik oblikuje percepciju roda. Shvatile su da nejednakost nije samo pitanje zakona i politika, već i svakodnevne komunikacije – onoga što govorimo i pišemo.
Jedan od glavnih problema na koje su ukazale bio je tzv. generički muški rod – praksa u kojoj se muški oblici koriste kao univerzalni (npr. „građanin“ umjesto „građanin i građanka“, „čovjek“ umjesto „ljudi“). Ovakva upotreba jezika, tvrdile su feministkinje, nije neutralna – ona čini žene nevidljivima i jača patrijarhalne strukture. U društvima u kojima se podrazumijevalo da su doktori, političari i profesori muškarci, postojanje ženskih verzija tih riječi nije bilo samo lingvističko pitanje, već i pitanje društvene vidljivosti.
Feministkinje su također isticale kako jezik nije pasivan, već aktivno oblikuje društvenu stvarnost. Ako se žena u pravnom jeziku naziva „suprugom“ dok je muškarac „glava porodice“, ili ako su u poslovnim oglasima traženi „direktori“, dok se za uloge tajnica podrazumijeva da su žene, jezik ne odražava samo postojeće rodne odnose – on ih i učvršćuje. Takve formulacije nisu bile slučajnost, već su osnaživale hijerarhije u kojima su žene ostajale u podređenim ulogama.
Kao odgovor na to, feministkinje drugog vala počele su inzistirati na korištenju rodno osjetljivog jezika – uvođenju ženskih oblika zanimanja, korištenju dvoznačnih izraza („studenti i studentice“ umjesto samo „studenti“), kao i neutralnijih formulacija. Njihove ideje nisu naišle na jednodušnu podršku – protivnici su tvrdili da su takve promjene nepraktične, neprirodne i nepotrebne. No, upravo su tada započele lingvističke rasprave koje će oblikovati buduće generacije borbe za jezičku inkluzivnost.
Važno je naglasiti da insistiranje na rodno osjetljivom jeziku nije izum drugog vala feminizma – ovaj koncept ima dublje historijske korijene. Još u 18. vijeku, francuska feministkinja Olympe de Gouges kritizirala je nevidljivost žena u jeziku i zahtijevala da se njihova uloga u društvu lingvistički odrazi. Njena Deklaracija o pravima žene i građanke (1791) bila je jedan od prvih tekstova koji je otvoreno osporavao mušku dominaciju u jeziku. Unatoč tome, tek je u drugom valu feminizma ova tema dobila veći društveni zamah i postala predmet šire javne rasprave.
Feminističke lingvističke strategije uključivale su proširenje vokabulara kako bi se žene učinile vidljivijima u jeziku – od uvođenja ženskih oblika zanimanja do izbjegavanja rodno pristranih izraza. U nekim jezicima, poput francuskog i njemačkog, borba za uvođenje inkluzivnih izraza i dalje traje, dok su u drugima, poput švedskog, već usvojene rodno neutralne zamjenice.
Danas se ove rasprave nastavljaju, ali s novim izazovima. Protivnici rodno osjetljivog jezika često ga smatraju „pretjerivanjem“ i „umjetnom promjenom“, tvrdeći da se prirodan jezik ne može nametnuti regulacijama. No, feministkinje i lingvisti koji podržavaju inkluzivni jezik naglašavaju da je svaki jezik društveni konstrukt koji se mijenja kroz historiju – upravo su patrijarhalne norme vijekovima oblikovale jezičke obrasce koje danas pokušavamo preispitati i prilagoditi savremenim vrijednostima ravnopravnosti.
Naslijeđe drugog vala feminizma vidljivo je u svim savremenim debatama o jeziku: od borbe za rodno inkluzivne izraze do rasprava o tome koliko jezične promjene zaista mogu utjecati na društvenu stvarnost. Jezik nije samo alat komunikacije – on je i odraz moći, hijerarhije i društvenih promjena koje, bez obzira na otpor, neprestano oblikuju naš svijet.
Rasprave o rodno osjetljivom jeziku nisu novost – one su prisutne vijekovima, a drugi val feminizma dao im je vidljivost. Iako su danas implementirane mnoge feminističke lingvističke strategije, otpor prema njima pokazuje da je borba za jezičku inkluzivnost i dalje aktuelna. Jezik nije samo sredstvo komunikacije, već i moćan alat koji oblikuje društvene odnose. Upravo zato, borba za rodno osjetljiv jezik nije tek pitanje lingvističke forme, već dio šire borbe za ravnopravnost i prepoznavanje svih identiteta u društvu.