U posljednjih deset godina u BiH je ubijeno više od sto žena, a gotovo je polovina žena doživjela neki oblik nasilja od svoje 15. godine. Međunarodne institucije već duže vrijeme upozoravaju da BiH ne čini dovoljno da zaštiti žene od nasilja
Piše: Eldin Hadžović
Nakon petodnevne potrage, uhapšen je Emir Selimović iz Kalesije, osumnjičen da je ubio suprugu Inelu i njihovog trinaestogodišnjeg sina, te je predat Tužilaštvu Tuzlanskog kantona. Time je okončana agonija straha i neizvjesnosti, dok je javnost ostala suočena s još jednim brutalnim zločinom koji se, kao i mnogi prije njega, mogao spriječiti.
Prema podacima Tužilaštva, Selimović je udavio suprugu, s kojom je bio u procesu razvoda, kao i njihovog maloljetnog sina, nakon čega je pobjegao. Zbog dvostrukog ubistva u Kalesiji je proglašen dan žalosti, dok je u cijeloj Bosni i Hercegovini ponovo otvoreno pitanje sve učestalijih slučajeva femicida.
“Dok čekamo da Federalno ministarstvo pravde konačno uputi nacrt izmjena Krivičnog zakona kojim se femicid definiše kao posebno krivično djelo, žene i dalje umiru. Pozivamo Vladu Federacije da što prije dostavi tekst zakona”, poručili su iz udruženja Glas žene. Sličnim tonom oglasila su se i druga udruženja koja se bave pravima žena.
Poražavajuće statistike pokazuju da femicid odavno nije sporadična pojava u BiH. Prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, samo između 2021. i 2022. godine ubijeno je 19 žena. OSCE navodi da je gotovo polovina žena u BiH doživjela neki oblik nasilja od svoje 15. godine. Džender centar BiH bilježi 12 slučajeva femicida u prošloj godini, 13 u 2023., opet 12 u 2022. i tako unazad, sve do 18 ubistava u 2015. godini.
U posljednjih deset godina u BiH je ubijeno više od sto žena, a broj ubistava se ne smanjuje. Svaki novi slučaj donosi istu priču: prijavljivano nasilje koje institucije nisu ozbiljno shvatile, prijetnje koje su ostale na papiru, kazne koje nisu bile odvraćajuće. Pitanje koje se postavlja nije samo koliko žena će još stradati, nego koliko dugo će sistem ostati nijem na ovu vrstu zločina.
U društvu u kojem patrijarhalni obrasci i dalje određuju odnose moći nasilje nad ženama često se minimizira ili za njega traži opravdanje. Femicidu u velikom broju slučajeva prethode godine prijavljenog nasilja, ali institucije ne reaguju pravovremeno. Policija često podcjenjuje prijetnje, sudovi izriču blage kazne, a država i dalje ne prepoznaje femicid kao poseban zločin.
Pravosuđe femicid tretira kao obično ubistvo, najčešće ga kvalifikujući kao teško ubistvo ili ubistvo iz ljubomore, koristoljublja ili osvete. Pokušaji da se femicid eksplicitno uvrsti u Krivične zakone entiteta i Brčko distrikta do sada nisu naišli na podršku zakonodavaca. U praksi, kazne za ubistva žena često ostaju ispod zakonskog maksimuma – kao da postoji prećutno razumijevanje da je ubistvo žene manje vrijedan zločin.
Iako je BiH još 2013. ratifikovala Istanbulsku konvenciju, njena primjena i dalje nije na zadovoljavajućem nivou. Sigurne kuće za žene žrtve nasilja uglavnom se finansiraju donacijama, dok država nije osigurala stabilna sredstva za njihovo funkcionisanje. Nedostatak koordinacije između socijalnih službi, policije i sudova dodatno otežava situaciju – žene koje prijave nasilje često ostaju nezaštićene i izložene daljoj opasnosti.
Način na koji mediji izvještavaju o femicidu također igra ključnu ulogu u tome kako društvo percipira ovaj problem. Neki slučajevi izazovu ogorčenje i zahtjeve za reformama, dok drugi ostaju na margini, predstavljeni senzacionalistički, s fokusom na “tragične ljubavne priče” umjesto na suštinski problem. Tako se femicid i dalje tretira kao niz izolovanih slučajeva, a ne kao ono što jeste – sistemski problem.
Organizacije koje se bave pravima žena godinama traže hitne reforme. Strože kazne za nasilnike, brža reakcija institucija, bolja pravna zaštita za žrtve, edukacija službenika – sve su to zahtjevi koji se ponavljaju, ali ostaju mrtvo slovo na papiru. Pojedini pravnici predlažu i konkretne preventivne mjere, poput elektronskog nadzora nasilnika i strožih zabrana prilaska, ali bez političke volje sve ostaje na nivou prijedloga.
Psihoterapeutkinja Fatima Bećirović za Novosti kaže da je femicid krajnji ishod društva u kojem je nasilje normalizovano, a sistemske su reakcije neadekvatne. Ističe da su odgovorni svi – institucije, mediji, ali i porodica i zajednica. Naglašava da femicid može biti spriječen kombinacijom zakonskih mjera, poput privremenog lišavanja slobode nasilnika, zabrane prilaska i obaveznog psihosocijalnog tretmana, ali upozorava da neki slučajevi, uprkos svemu, ostaju neizbježni.
Jedan od ključnih izazova je i psihološki aspekt – žene koje trpe nasilje često ostaju u takvim odnosima zbog straha, nedostatka samopouzdanja, ekonomske zavisnosti i društvenih poruka koje ih obeshrabruju da potraže pomoć. Bećirović objašnjava tzv. ciklus nasilja, gdje se nasilje ponavlja kroz faze napetosti, napada, “medenog mjeseca” i privremenog zatišja.
– Posebno je opasno razdoblje nakon odlaska od nasilnog partnera, kada je rizik od femicida najveći – naglašava Bećirović, podsjećajući da je, unatoč povećanom broju prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, broj izrečenih zaštitnih mjera u porastu, ali i dalje nizak u odnosu na broj prijavljenih slučajeva.
Prema podacima Džender centra BiH, samo u 2023. godini zabilježeno je 3.500 prijava nasilja u porodici, ali samo 35 posto slučajeva je rezultiralo podizanjem optužnice, a tek 20 posto pravosnažnim presudama. Istovremeno, dominantna kazna ostaje uslovna osuda (75 posto), dok je zatvorska kazna izrečena u svega 15 posto slučajeva.
Međunarodne institucije već godinama upozoravaju da BiH ne čini dovoljno da zaštiti žene od nasilja. Evropska komisija je u više navrata ukazala na ozbiljne propuste – od slabih zakona do loše koordinacije institucija. Ipak, uprkos povremenim obećanjima i najavama reformi, ozbiljnijih pomaka nema. Pravosudni sistem i dalje ne uspijeva da odgovori na problem, a institucije ostaju spore i neefikasne.
Iskustva žena koje su preživjele nasilje potvrđuju da sistem ne funkcioniše. Mnoge žrtve nailaze na birokratske prepreke, neadekvatan tretman i izostanak konkretne zaštite. U slučajevima koji su završili femicidom često se ispostavi da su žrtve više puta upozoravale na prijetnje, ali ih institucije nisu ozbiljno shvatile.
U Federaciji BiH je nedavno usvojen Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama, ali da bi stupio na snagu čeka potvrdu Doma naroda. U međuvremenu, u parlamentarnoj proceduri su i izmjene Krivičnog zakona FBiH, ali ih nema na dnevnom redu zakazane sjednice. A trebalo ih je biti, barem prema obećanju premijera Nermina Nikšića.
Ali, u Bosni i Hercegovini obećanja su jeftina. Ljudski životi, tačnije životi žena – još jeftiniji.