Vrijeme u BiH kao da je u političkom smislu stalo, iako je prošlo 30 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koji je u toj zemlji bremenitoj ogromnim problemima spriječio daljnja strašna ratna razaranja i međunacionalne krvave obračune u mentalnom se pogledu suštinski malo ili gotovo ništa nije promijenilo. Iako takvo stanje „zamrznutog konflikta“ nikome ne odgovara, jer onemogućava stvarni društveni i ekonomski, zapravo normalni razvoj zemlje, vladajuće se entitetske, nacionalistički strukturirane elite, uz manja odstupanja, usprkos svemu međusobno podržavaju (i dobro razumiju), a u tomu imaju potporu raznih bitnih međunarodnih faktora, tzv. garanta mira i stabilnosti koji u i preko BiH međusobno nastavljaju voditi svoje „ratove“, dakle daleko više računa vode o vlastiti interesima, no o interesima zemlje za koju su pred međunarodnim forumima i zajednicom preuzeli obvezu da je štite i pomognu joj u poslijeratnoj obnovi međunacionalnog povjerenja, demokratizaciji društva i izgradnji stabilnih i efikasnih političkih institucija. Dakle, danas više nego ikada ranije, jer svi moraju biti svjesni da vrijeme ne radi za BiH i njezine građane; jedinstvena, cjelovita i nedjeljiva Bosna i Hercegovina traži temeljitu preobrazbu metoda djelovanja i načina ponašanja, ali upravo unutar naglašenog okvira na koji pametni i dobronamjerni upozoravaju, a budale i zlonamjerni ignoriraju: dakle unutar „jedinstvene, cjelovite i nedjeljive“ države i zajednice sva tri konstitutivna naroda, ali i ostalih koji u njoj žive. BiH je, bez ikakvog pretjerivanja najžilaviji i najsloženiji regionalni Gordijev čvor, ali i šire međunarodne politike koji se ne može, niti ga treba rješavati zamahom mača; svako ishitreno rješenje (a bilo je i biti će i ubuduće takvih pokušaja), i to se jasno pokazalo, osuđeno je na propast i u konačnici, u nekom trenutku velikih međunarodnih kriza može voditi obnovi ratnih sukoba ili barem žestokih lokalnih, pa i oružanih konflikata, što bi bilo ravno katastrofi koja nikome dobrog ne bi donijela. Uostalom rat u BiH tijekom 90-ih godina minulog stoljeća i krvavog raspada Jugoslavije to je više nego jasno potvrdio. Ali, kao što znamo, nikada nitko (posebice mi na „brdovitom Balkanu“) nije ništa naučio iz povijesti; pokazali smo se kao iznimno loši đaci, ali vrsni ponavljači vlastitih grešaka i propusta. Istina „ručno“, strpljivo, demokratskim sredstvima i uz puno uvažavanje političkih oponenata ovo komplicirano odmotavanje bosanskog Gordijeva čvora sigurno bi (pre)dugo trajalo, ali čini se da bolje alternative nema, sve su prečice već iskušane i nijedna nije polučila očekivane dobre i efikasne rezultate. Dapače, samo su pogoršavale, već i onako tragičnu situaciju u zemlji. Međutim, pesimizam ili puke konstatacija kako je BiH naprosto takva i od Boga zaboravljena i prokleta zemlja nemaju nikakvog smisla, naprosto jer nisu točne i istinite; BiH može i mora bolje, za svaku situaciju postoji rješenje, samo se u sva tri entiteta treba (uvjeren sam da i može) stvoriti kritična masa građana kojoj je dosta općeg lopovluka i javašluka, laži i sebičnosti vladajućih nomenklatura i koja će okupiti političke, ali još i više šire (sada pasivizirane) građanski orijentirane društvene snage i tako inicirati pokret istinskih političkih i društvenih promjena u kojima će se na pravi način respektirati i usklađivati različiti, pa i etnički i vjerski interesi i u kojima će na prvom mjestu biti čovjek kao građanin, a ne kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Tu veliku ulogu mogu i moraju odigrati progresivne snage unutar BiH, posebice u okvirima civilnog društva (koje nije tako slabašno kako se na prvi pogled čini), ali kojih ima i u drugim segmentima društva (dijelovi akademske, kao i vjerskih zajednica itd.), posebice među mladima, iako su te snage i pokreti još uvijek nedovoljni, često „razmrvljeni“, heterogeni, sama činjenica da postoje od velike je važnosti. Moraju (o)jačati i uz potporu međunarodne zajednice, ali i okolnih zemalja u regiji, prije svih Srbije i Hrvatske koje ne samo da imaju pravo, već i dužnost skrbiti o dobrobiti BiH, jer u njoj živi veliki broj njihovih sunarodnjaka. Naravno to ovakva, prije svega Vučićeva Srbija, pa u velikoj mjeri i aktualna hrvatska vlast nikako nisu u stanju, jer se još uvijek u dobrom dijelu političkog mainstreama ovih dvaju država zanose nerealnim nacionalističkim resntimentima Repulike Srpske koja će se prisajediniti Velikoj Srbiji, odnosno pogubnim fantazmagorijama o Herceg-Bosni koja će, možda ne formalno, ali u svakom drugom pogledu (p)ostati integralnim dijelom RH, što se u stvari, velikim dijelom već i ostvarilo. Faktičko stanje stvari na tom dijelu zapadnohercegovačkog terena to nedvosmisleno potvrđuje. Ne zaboravimo, nije Haški tribunal „likvidirao“ Herceg-Bosnu, ta je ideja koju je zdušno podržavao i osobno Franjo Tuđman, bila s njegove strane „žrtvovana“ u korist rješavanja, odnosno gašenja srpske pobune u RH. Dakle, na djelu su još uvijek, više ili manje vidljive, odnosno skrivene, ali u svakom slučaju jake silnice koje dezintegriraju cjelovitu BiH i koje razvidno demantiraju puko deklarativne istupe Beograda i Zagreba kako su „predani“ brizi za stabilnost BiH i kako time ujedno vode računa i o vlastitoj, kao i široj regionalnoj stabilnosti. Kada bi to, barem djelimice bila istina, situacija u BiH ne bi bila tako tragična, kakva jest svih ovih 30 godina. Konačno bi se svi, i u BiH, ali i u regiji morali suočiti s evidentnom činjenicom da se svijet u političkom, ali i u svakom drugom smislu suštinski izmijenio, na djelu je posvema nova paradigma, koja sa vremenima i svijetom nakon pada Berlinskog zida gotovo ni u čemu nije zajednička. Svijet prolazi ogromne, turbulentne promjene, a mi kao da to ovdje, na našim nekada zajedničkim prostorima (isključio bih Sloveniju, koja je i u Titovoj Jugoslaviji uvije znala što hoće i znala se izboriti za svoje interes, to bi naprosto morali respektirati i ponešto od njih i naučiti) ne želimo vidjeti, odnosno ne možemo prepoznati Sada sve to o čemu sam tek ponešto natuknuo, svjestan sam, iz niza razloga nalikuje utopiji, ali iz utopije, kako nas je učio veliki filozof nade Ernst Bloch (jednako kao i teolog nade Jürgen Moltmann) rađaju se najmoćnije humanističke ideje, samo treba uporno raditi na njima i vjerovati da su i danas moguće i da se poslužim Tertulijanovom maksimom: „Credo quia absurdum“, kao pravcem u (p)ostvarenju tog plemenitog cilja. Za BiH je ključno, barem za početak pronaći vezu, put suradnje između građanskog i nacionalnog i na sve podsmjehe brojnih profesionalnih skeptika koji će odmah čim to čuju odmahivati rukom i proglašavati to za „nemoguću misiju“, ne treba se isuviše obazirati; naravno sve korisno što se čuje sa raznih strana treba akceptirati, ali mora se poći i ići putom drugim i drukčijim od onog kojeg su trasirale nacionalističke elite, jer osim „krvi, suza i znoja“ ništa dobrog nisu donijele. Naravno, osim sebi i svojim hajdučkim družinama koje su se u općem metežu i siromaštvu sjajno snašle i postale novim krezovima našeg palanačkog, klajnbirgerskog svijeta, u kojem mase obespravljenih i normalnim životom zakinutih Srba, Hrvata i Bošnjaka naprosto vegetiraju. O zločinima, korupciji, kriminalizaciji društava, općem urušavanju temeljnih moralni i civilizacijskih vrijednosti na svim stranama i u svim sredinama bivše nam zajedničke države neću ni govoriti, jer je to već postalo izlizano, banalno opće mjesto naše više tegobne stvarnosti. I sve se to na svakom koraku iščekivanog i željenog „novog puta“ mora imati na umu, to je naprosto „conditio sine qua non“ bosanskohercegovačkog opstanka i kao države i kao društva.
U strogo političko-praktičkom smislu ključno je pitanje trenutka, pitanje tzv. trećeg entiteta. O tomu su se do sada, a izvjesno je i dalje će se voditi brojne rasprave, nedavno je te teme otvorio i Max Primorac (lik hrvatskih korijena, porijeklom iz BiH) iz Zaklade Heritage, bliskoj Trumpovoj administraciji , što su mnogi, ne bez razloga protumačili kao „ispipavanja terena“ Bijele kuće za promjenu svoje politike prema BiH, a koja je do sada inzistirala na strogom poštivanju sporazuma postignutog u Daytonu, u kojem je utvrđen (do)sadašnji politički ustroj zemlje, koji je blago rečeno iznimno kompliciran, skup i neefikasan. Koliko je zamršena upravljačka struktura u BiH jasno ilustriraju podaci kako država s manje od četiri milijuna stanovnika ima 149 ministara u 13 vlada, po devet predsjednika i potpredsjednika, 635 članova parlamenta itd. Je li Dayton bio samo privremena opcija kojom se spriječila daljnja eskalacija rata, a nakon par godina ga je trebalo doraditi, odnosno mijenjati možemo samo nagađati, jer različitih izjava po tom pitanju ima sijaset, ali činjenica je da je još uvijek na snazi (iako je postupno dorađivan i prilagođavan imperativu kriza koje su ovladavale bosanskohercegovačkom scenom), da je to okvir oko kojeg se mora postići konsenzus, ukoliko ga se želi mijenjati. Do nedavno naizgled nedodirljivi čelnik Republike Srpske, Milorad Dodik kojeg je visoki predstavnik OHR-a Christian Schmidt nakon silnih natezanja ipak maknuo sa političkog trona, stalno je uznemiravao duhove pričama, ne samo o izdvajanju RS iz sastava BiH, već i o podijeli Federacije BiH na bošnjački i hrvatski dio, čemu se kao i uvijek žustro suprotstavila bošnjačka stranka, ali (samo naizgled) začudo i dio srpske oporbe u Banja Luci koja se usprotivila hrvatskom entitetu, kojem je do sada iz puko pragmatično-ideoloških razloga Dodik „držao ljestve“, a o kojem ogromna većina Hrvata u Federaciji već godinama mašta i sanja. Do sada svi hrvatski pokušaji oko ideje trećeg entiteta nisu nailazili na potporu bošnjačke strane, a Amerikanci kao presudan faktor za održavanje stabilnosti „daytonske“ BiH su to rezolutno odbacivali, smatrajući da bi to vodilo novim sukobima i definitivnom rastakanju zajedničke države, što opet neskriveno zagovora i promovira Dodik i njegova družina potpomognuta Vučićevim Beogradom i idejom stvaranja „srpskog sveta“, po uzoru na putinovske košmare o „ruskom svetu“. I sada je suštinsko pitanje: jesu li Hrvati, na čelu s Draganom Čovićem i „beha“ HDZ-om konačno dočekali pravi trenutak da ožive priču o trećem entitetu i realiziraju ga, bez ogleda na sve moguće posljedice, ili su ga se zapravo odrekli i svjesni opore realnosti tu priču koriste samo kao političko oružje, taktiku u jačanju vlastitih stranačkih, predizbornih pozicija. Teško je procijeniti, vjerojatno se radi o kombinaciji postupaka i projekcija, ali bez ogleda na sve treba realno sagledati kamo vode jedna i druga pozicija. Obje imaju svoje otvorene navijače i skrivene zagovornike i u Federaciji, u BiH kao cjelini, ali i u RH, EU, a kako vidimo sada i u SAD. Sudbina Daytona je danas upitnija nego jučer; u svakom slučaju taj se dokument pokazao uspješnim za zaustavljanje rata na prostorima ex-Yu, ali kao mirovni sporazum mnogi bi rekli (iznimno) loš, jer je kao osnova bosanskohercegovačkog Ustava generirao niz negativnih stvari na tamošnjoj političkoj i društvenoj sceni. Samo jedan primjer: Hrvati su frustrirani što im (i) Bošnjaci biraju člana predsjedništva BiH i stoga ogromna ih većina ne priznaje Željka Komšića za svog legitimnog predstavnika u tom najutjecajnijem političkom tijelu zemlje i traže da o svom kandidatu sami odlučuju. Ali, po postojećem Ustavu ništa oko izbora za Predsjedništvo nije sporno i tako već godinama traju trvenja između Hrvata i Bošnjaka (preciznije rečeno između HDZ-a i SDA), koji se ne žele odreći prava koje im logikom brojnijeg biračkog tijela ide na ruku, a proizlazi iz najvišeg zakonodavnog akta. Kako riješiti spor: u korist ostvarenja općeg interesa valjalo bi se izdignuti iznad osobnih, stranačkih i usko nacionalnih interesa i sukoba. A, poštivanje izborne volje drugog naroda bio bi dobar znak međusobnog povjerenja, odnosno da se iskreno žele svladati uzajamne frustracije i strahovi. Na žalost, taj test povjerenja nacionalističke elite nisu i čini se ni po koju cijenu ne žele položiti i stoga se samo po sebi nameće pitanje: što se to još u BiH mora dogoditi pa da građani shvate kako upravo kao građani moraju nešto radikalno učiniti u svoju korist. Valja podsjetiti na jedno staro pravilo Tomaša Masaryka: kada jedno demokratsko društvo ima probleme, onda ono mora ukloniti te probleme, a ne demokraciju.
Jaroslav Pecnik