Malo ih je, ali je njihova muka velika: oko 180 Banjalučana koristi usluge njegovatelja i personalnih asistenata, jer zbog bolesti, starosti ili invaliditeta bez njihove pomoći doslovno ne mogu ustati iz kreveta, popiti čašu vode, ili otići u toalet. A da li će te usluge imati i u 2026. godini?
Autor: Milkica Milojević
Odgovor na ovo pitanje zavisi od toga kako će biti “skrojen” budžet Grada Banjaluka, odnosno da li će iz gradske kase biti izdvojeno dovoljno novca, kao bi asistenti i njegovatelji mogli dobijati svoje teško zarađene minimalne plate.
Naguravanje gradskih vlasti i predstavnika osoba sa invaliditetom zbog plaćanja asistenata i njegovatelja traje već 2 godine.
Usluge personalne asistencije za osobe sa invaliditetom u Banjaluci pružaju se posredstvom 3 organizacije : Humanitarne organizacije “Partner”, Udruženja distrofičara regije Banjaluka i Gradske organizacija slijepih. Uz to, HO “Partner” pruža i usluge pomoći u kući.
Ove organizacije zapošljavaju njegovatelje i asistente, a Centar za socijalni rad određuju koliko će sati asistencije ili pomoći dobiti koji korisnik. Preko Centra se isplaćuje i novac iz gradskog budžeta za ove usluge.
Ozbiljni problemi su počeli još u decembru 2023. godine, kada je Grad organizacijama ostao dužan 80.000 KM za personalnu asistenciju.
Za tu situaciju su se, kako je to već uobičajeno, međusobno optuživali skupštinska većina i Gradska uprava, odnosno gradonačelnik Draško Stanivuković. A problem niko nije rješavao.
Potom je zapelo i oko cijene. I danas se sat asistencije plaća 12 KM, po cjenovniku iz februara 2024. godine. Pitanje je da li bi satnica bila i tolika, da nije bilo upornosti odbornice Dijane Ješić.
Posljedica svega toga bilo ja kašnjenje plata asistentima i njegovateljima, da bi u jednom trenutku došlo u pitanje da li će ovi ljudi, koji rade težak, human i odgovoran posao, uopšte dobiti svoje minimalce.
Protestima do minimalca
Uslijedili su protesti. U februaru 2024. godine distrofičari i njihovi asistenti su blokirali ulaz u Gradsku upravu, godinu kasnije na ulicu su, opet zbog plata asistentima i njegovateljima, izašli korisnici usluga HO “Partner”.
Vanja Čolić, direktorica HO “Partner”, kaže da se ova i druge dvije organizacije već mjesecima bore da od januara dobiju povećanje satnice, kako bi mogli isplaćivati minimalce njegovateljima i asistentima.
– Do sada smo nekako uspijevali da isplaćujemo minimalne plate, ali pitanje je šta će biti od Nove godine, jer je već najavljeno povećanje minimalca. Trenutno nemamo ni naznaka, da li su povećanja planirana i kolika bi ona mogla biti – kaže Vanja Čolić za Srpskainfo.
Računica pokazuje da bi samo za 38 asistenata i njegovatelja, koji ih preko HO “Partner” brine o 100 korisnika, bilo neophodno povećanje godišnjeg granta od oko 73.000 KM. Nije neki novac za gradski budžet, ali onima koji od njega zavise znači mnogo.
– Tražili smo povećanje od 20 do 25 %, jer od 2024. nije bilo povećanja. Konkretan odgovor nismo dobili. Njihov stav je da oni finansiraju usluge, a ne plate. Pitam se, šta je u tom slučaju usluga – kaže Vanja Čolić.
Ovu situaciju je prokomentarisala i psihologinja mr Jovana Džever, koja je i sama osoba sa invaliditetom i zavisi od uslug asistenta.
– Ide li Banjaluka naprijed ili samo glumi napredak dok se okreće unazad? Banjaluka je još 2007. godine imala hrabrosti i vizije da prva u BiH uvede personalnu asistenciju. Danas, pred kraj 2025., opstanak te usluge je doveden u pitanje, zato što Grad Banjaluka i Centar za socijalni rad ne mogu odgovoriti da li je personalna asistencija „usluga“ koja se sama izvršava ili posao koji obavljaju stvarni ljudi – ljudi koje treba platiti – napisala je Jovana Džever na društvenim mrežama.
U razgovoru sa korisnicima usluga, koji zbog straha od posljedca ne žele da otkriju svoja imena, saznali smo da se zaista priča o ukidanju personalne asistencije i pomoći u kući.
“Neću da idem u dom”
– Priča se da će to ukinuti i sve nas smjestiti u domove za stare i druge socijalne ustanove. A ko će to da plati. Neću u dom, imam svoju kuću, treba mi samo da mi, povremeno, neko dođe i pomogne mi u poslovima koje, zbog invaliditeta, ne mogu obaviti sama. I da me puste da živim svoj život, kao sav normalan svijet – kaže sagovornica Srpskainfo, koja zbog lakšeg invaliditeta može da živi samostalno, uz pomoć u kući.
Pita se, kao se osjećaju njeni sugrađani, koji su svakodnevno zavisni od tuđe pomoći.
Da li je zaista priča otišla tako daleko? I zašto je problem da se dvadesetak odsto povećaju davanja za pomoć u kući i personalnu asistenciju. Na detaljna pitanja Srpsakinfo ovoj temi, iz Gradske uprave smo dobili kratak i nimalo jasan odgovor.
– Održan je niz sastanaka sa predstavnicima HO “Partner” i JU Centar za socijalni rad. Centar za socijalni rad je sturčna institucija koja osmišljava i realizuje usluge kroz svoje partnere, a Grad je uvijek tu da podrži ono što je moguće i da da svoj maksimum – navode iz Gradske uprave.
Iz “Partnera” odgovaraju da nije bilo nikakvog “niza sastanka”. Bila su samo 2: jedan nakon protesta u februaru i jedan u novembru. Oba bez konkretnih rezultata.
Iz Centra za socijalni rad, koji, kako rekoše u Gradskoj upravi, “osmišljava i realizuje usluge”, odgovor na pitanja Srpskainfo je bio opširniji, ali uopšten.
Ima li za njih mjesta u budžetu?
– Centar za socijalni rad je prilikom izrade budžetskog zahtjeva za 2026. razmatrao prijedloge svih partnerskih organizacija, pa tako i HO “Partner”, te je isti uokvirila u svoj prvobitni budžetski zahtjev. Ne možemo znati da li će doći do povećanja, dok se ne usvoji budžet – poručuju iz Centra za socijalni rad.
Na pitanje koliko su osnovane priče da će usluge personalne asistencije i pomoći u kući preko organizacija biti ukinute, a korisnici smješteni u ustanove, iz Centra za socijalni rad odgovaraju da se “ne može govoriti o ukidanju usluga, koje je Banjaluka, prva u RS, uvela još 2006.
– O smještaju u ustanove se razmatra samo na osnovu procjene stručnih radnika, s tim da se u tom slučaju radi o najsvrsishodnijem zbrinjavanju korisnika – dodaje se u odgovoru.
Da funkcionisanje usluga, po kojima je Banjaluka nekad bila lider u RS i BiH, ne smije doći u pitanje, saglasna je i Vanja Čolić.
– Tužno je, međutim, da sada, nakon 18 godina, umjesto da radimo na unapređenju tih usluga, moramo da se borimo za njihov opstanak – zaključuje Vanja Čolić.
Borba se, dakle, nastavlja, a korisnici usluga, kao i ljudi koji o njima brinu, sa zebnjom isčekuju rezulatat.
O budžetu Grada Banjaluka, pa i o sudbini ljudi koji zavise od personalne asistencije i pomoći u kući, odbornici Skupštine grada će raspravljati na sjednici, koja počinje sutra. Da li će im ovo pitanje, od kojih doslovno zavisi život 180 Banjalučana, proći “ispod radara”?