Život je počeo

Na Alifakovcu u jednom malom stanu od par kvadrata, grijući se na konvektor i malu grijalicu ”na puhanje”, jednog decembra život dvaju mladih ljudi je itekako počeo. Jebi ga dobro uhvatio maha. Oboje sa ratama kredita na ramenima, sa nestabilnim poslovima, punim džepovima snova i oko 30-tak godina u određenom dijelu tijela – tako bar lična i pasoš kažu.

Nikad nemojte prestati sanjati i nastavit ću… nikad ne ostanite samo na sanjanju.

Gledala je skupe baščaršijske izloge, preračunavajući koliko bi joj sljedeći mjesec moglo ostati samo, eto, za njene male ženske potrebe, jer želja za lijepim noktima i kvalitetno isfeniranom kosom nije prestala. Pričala mu je dok bi se vraćali sa kesama punim voća u stan i dok bi snijeg škriputao pod njihovim nogama, kako se lijepo osjeća, ženstvenije kada kupi sebi novi ruž, koji joj dobro stoji.

On je često zanemarivao svoje potrebe. Primjećivala je to. Htio je da ugodi njoj. Uvijek je stvaljao na prvo mjesto. Ona, doktorica psihologije, molila ga i pokušavala naučiti da prvo bude on sebi najvažniji. Sve su radili skupa. Za svaki problem su zajedno pronalazili rješenje, nadajući se najboljem.

On je bio ”mala mozgalica” njihovog stana sa mnogo ideja i malo hrabrosti.
A ona je baš voljela rizikovati i izlaziti iz zone komfora. Valjda je studij psihologije uradio svoje, ko će ga znati…

Spojili su se tijelima, ljubavlju, mislima i svime što su imali u želji da njihov život ne bude životarenje, nego življenje.

Tramvaji su zakon u gužvi, ali nisu bili cool kad dođe vrijeme godišnjih odmora i kad srce kaže more.

”Dovoljno pameti, doza ludosti i rizika, puno luđačke upornosti, mrvica sreće i bićemo prvaci svijeta.”, poljubili su se i zaspali dok je napolju snijeg prekrivao sve tragove, prekrivao auta na kojima su novi klinci crtali srca dok su se vraćali iz večernjeg izlaska.

Počeli su da rade na svom snu. Ulažu. Malo spavaju. Puno piju kafe. Jedu grah tri dana i piju vodu. Ulagali su ono što su najviše imali želje, znanja, upornosti.

Mislite da su uspjeli odmah? Jesu…malo sutra!

Mjeseci i mjeseci su prlazili, oni nisu posustajali. Htjeli su odustati u određenim momentima od svega, od njih, od sna, od Sarajeva, od Bosne. Htjeli su spakovati sve u svoja dva kofera i otići – bilo gdje.

Ostali su. Plakali su. Psovali su. Molili Boga u jednom trenutku, u drugom se pitali da li išta uzvišeno postoji.

”Da možemo na more sad… kad imam ovako dobru liniju.”, crni humor je vazda bio prisutan.

”Obećavam ti, otići ćemo, a nećeš stići da se ugojiš.”

Nakon godinu dana mučenja, maltretiranja – uspjeli su.
Ostvarili su svoj san.

Tramvaj je ostao u opticaju kad su gužve. Kupovali su i dalje kada je sniženje, ali su se pridružili i bili podrška UNICEF-u.

Nisu više bili podstanari. Novi stan nisu ispunili skupocijenim stvarima, nego ljubavlju, podrškom i zajedništvom, koje je jačalo i raslo sa svakim novim danom.
Nisu prestali da plaču, jer su shvatili vrijednost suza i olakšanja koje donose, ali su se smijali više, jer su uspijevali doprinijeti da se djeca brže liječe od malignih bolesti.

Ona, kao psiholog, je bila podrška ljudima kojima je trebala. On je pomagao studentima da ožive svoje snove, ali da dobro zapamte put, kojim su išli i da nikada ne zaborave svoju bazu, ko su i odakle su krenuli.

Laku noć. Sanjajte.

Piše: Amra Deliomerović

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.