Neki dan sam bila svjedok jednom čudnom dijalogu.
“Imate malo izgužvanu košulju”, kaže kolega kolegi do sebe.
Ovaj ravnodušno sliježe ramenima, “Znam, kaže, zgužvana je, pa šta?”
Prvi je zbunjen: od djetinjstva su nas roditelji učili da nosimo pažljivo ispeglane i čiste stvari, gdje god da idemo, posebno na posao.
“Ali neugodno mi je gledati čovjeka u zgužvanoj košulji”, dodaje on, videći da se kolega nimalo ne stidi njegovog iskrenog komentara.
“Zato ne gledajte, u čemu je problem?” – kolega se strpljivo smije. “Ne tražim od Vas da me gledate, raspravljate o mom izgledu.”
Ovaj počinje vidno “kuhati” u sebi želeći pobijediti glupoj situaciji. Očito se pita u sebi da li kolega doista ne razumije da postoje nepromjenjive norme koje treba ispuniti? Posebno izlazak iz kuće samo u čistoj i ispeglanoj odjeći.
“Zašto bih trebao šutjeti, ako mi se ne sviđa? – nastavlja prvi.
“Zašto bih promijenio svoje navike samo zato što Vam se toliko ne sviđa moja naborana košulja? Ovo je moja košulja, ne Vaša. O njoj možete misliti bilo šta, ali reći šta i kako ću nositi, nemate pravo!”
Naravno, to ima smisla, ali kolega kojem i dalje smeta tok razgovora je još uvijek unutra ogorčen. Stišće šake i misli o tome što učiniti: ustati i otići, ili nastaviti dijalog? Ipak je nastavio: “Zašto nemam pravo reći šta mislim i osjećam o Vašoj odjeći?”
“Možete, ali samo ako pitam što mislite o mojoj odjeći. Do tada morate u sebi sačuvati svoje mišljenje, jer ćete u protivnom, upasti u moj lični prostor. To je manifestacija nepoštivanja i skrivene agresije”
Postalo mi je zabavno, čak sam navijala za jednog.
Iz ove neočekivane izjave, prvi začuđeno podiže ruke i već iritirano reče: “Nije bilo agresije! Nisam Vas htio povrijediti.”
“Ipak, dali ste ocjenu mog pojavljivanja i napravili neprimjerenu primjedbu bez razloga”.
“Izvinite, ali zgužvana odjeća kod mene izaziva gađenje i odbojnost, zato sam rekao.”
“Gađenje, kao iritacija, gađenje kao odbacivanje, oblik je gnjeva koji se uvijek izražava kroz agresiju, skrivenu ili otvorenu. Gnjev se može posmatrati kao energija, koja proizvodi pljusak na jedan od mnogih načina. U Vašem slučaju, to je bila skrivena agresija.”
“Čak i ako sam ljut kad vidim izgužvanu košulju?”
“Vi to znate bolje. Razmislite o tome šta Vas ljuti i kakve promjene želite u svom životu. Zapravo, stvar uopće nije u mojoj košulji, nego u činjenici da vas nešto jede iznutra. Ako ste ljuti na nešto, onda želite da nešto bude drugačije. Postavite sebi pitanje: kako bi nešto trebalo biti? I onda pronađite gdje je u Vašem životu najviše “nije”. I shvatit ćete da vas ne žulja nečija tuđa košulja, već da želite nešto promijeniti kod kuće, a ne možete.”
Čovjek je i dalje ostao zapanjen. I odmahujući rukama izišao.
Kada sljedeći put vidimo da neko ima zgužvanu košulju, nepočešljanu kosu, neiskuhan radni mantil, prije nego zaključimo da je ta osoba lijena, nemarna, da ima lijenu ženu (ili obrnuto), sjetimo se šta nam to smeta u našem okruženju, ali nismo dovoljno jaki da srušimo norme koje nas sputavaju biti ono što jesmo.