Zamke stranačkog sistema za mlade novinare

Prije nekoliko godina dok sam još sjedila u studentskoj klupi čula sam rečenicu kojom se i danas vodim: “Vladavina svake stranke traje 4 godine, Vi novinari morate biti svih 40.” Kada bi to prihvatali zdravo za gotovo mnogi bi rekli kako kod nas stranačko zlostavljanje novinara traje više od dvije decenije.

Jednostavnije, čitav život mladog novinara koji je odrastao na rečenicama: “Šuti, znaš ti da se s rogatim ne valja bosti” ili “Mogao/la si ga pitati da ti vidi neki posao, vidiš koliko je ljudi zaposlio, pa šuti, tako se danas živi.”

Danas na početku karijere mladi novinari se moraju odreći svih tih mentalnih poremećaja koje im u krv ubrizgavaše čitav život, samo da bi bili dio mase i imali za hljeba i mlijeka. Neka tamo javnost u manjini od insana sa 25 očekuje objektivnost, profesionalizam i priče koje ne naginju nikome. Nije poželjno ni da glasno kritikuju jer su odmah plaćenici onih drugih.

Dok bez stranačke iskaznice “obijaš” brave Zavoda za zapošljavanje, vlasnika privatnih medija ili još uvijek volontiraš u nekoj NVO organizaciji, slušaš priče kako je pametnije da ideš za Njemačku: “Vidiš da ovdje neće niko ostati.”

Kada si konačno dobio priliku u masi istih kao ti, razočaran, ponižen od strane onih koji u nekom normalnom sistemu s tobom ni kafu popiti ne bi mogli, onda kreće priča o tome da ipak trebaš malo da se prilagodiš sredini i ljudima koji te okružuju: “Ne valja svojima reći da nije tako, od tebe se očekuje da budeš dobar svima.”

Davno su mi rekli kako je novinarstvo korektiv vlasti, međutim u BiH sasvim malo medija je svoju ulogu svatilo ozbiljno, ostali su uglavnom glasnogovornici vlasti, na platnim listama kroz različite grantove, a urednici su ljudi iz svih struka, osim novinarstva.

Svi ti silni urednici i vlasnici medija su nekim čudom samouki majstori za kreiranje javnog mišljenja, obavezno sve znaju kako treba, a iz novinarstva im je poznato da je vijest sve ono što izgovori stranački šef ili neki njegov ministar. Tako treba jer drugačije nije moguće.

Uz sve to dođeš do radnog statusa gdje su rijetki čisti pred zakonima. Ugovori nakaradni po najnižem koificjentu, ako ga uopšte mladi novinar dobije jer u ovome sistemu do jedno 30-te bi trebao volonterski robovlasnicima da stvaraš profit i obavezno šutiš.

O poziciji mladih novinara nisu se mnogo zanimala ni razna udruženja i njihovi čelnici, očigledno da im to nije interesantno i nije dio nekog EU projekta.

Pored svih prepreka, nailaziš i na one svakodnevne životne bitke s manjkom novčanih prihoda, slobodnih dana, porodičnim pritiskom da ipak protiv vjetrenjača ne treba.

Svaku priču koju predložiš, a ne donosi profit teško da će proći, ipak to “nikoga ne zanima”. Sredina od novinara očekuje mnogo, ali ne zna da i ono malo što im je pruženo, bilo je dio velike borbe od koje prokrvari svaki organ.

Mladi novinari više nego ikada imaju mogućnost da budu zatrovani pogrešnim metodama izvještavanja, da ih uspavaju oni kojima je to cilj i pogaze svi što su preko noći stekli ozbiljan novac i time sebi dali pravo da vam uređuju medijski prostor.

Ako i nisu zatrovani, novinari su rastrgani između razmišljanja o stranačkom aktivizmu u medijima koji će donijeti novac i mirniji život, uklapanje u većinu ili borbe sa svime što ih okružuje, poštujući tako postulate struke kojoj su se zakleli.

Piše: Anisa Mahmutović

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.