Ne moram nikome ništa objašnjavati, umorio me život, jedino sebi i dragom Bogu. Od nikoga ne tražim ništa, idem stazom koju sam sagradila, polako učeći svakim danom što je to ono što nam pruža tajanstveni otok. Otok na kojem se dobro osjećam, ali dođe vrijeme kada se čovjek umori od puno toga.
Umorna sam od praznih priča koje svaki dan čujem, od beskičmenjaka koji pokušavaju nešto dokazati…
Umorna sam od pokušaja da me uvedu u tračeve, ljudi svoje nedostatke nadopunjuju tračajući i ogovarajući druge, pritom ne znajući što je prava istina, pritom ne znajući da to nekome zadaje bol.
Umorna sam od čuđenja: kako si ovo? – kako možeš ono – pustite svoju maštu i kreativnost na svijetlo, sanjajte više, usudite se, život nema reprizu.
Umorna sam od medijskih savršenstava, prelijepih žena, isklesanih tijela bez mana, pružajući lažni prikaz i privid onima koji ne znaju kako je u stvarnosti. Nitko nije – niti može biti – savršen, budite ono što jeste sa svim nedostacima i pretvorite ih u kalupe zadovoljstva.
Umorna sam od svakodnevnih kukanja i jadanja. Što ti nedostaje – imaš zdravlje, krov nad glavom, obitelj, potporu. Nisi među postotkom onih potlačenih, siromašnih, bolesnih, koji se svaki dan mole Bogu da ih uzme sebi.
Umorna sam od onih koji bi svojim idejama stvorili Mir u svijetu, a svome djetetu kupe puške, pa se djeca bezbrižno igrajući upucaju brata ili sestru.
Umorna sam od lažnih uvlakača sa slatkorječivošću bez kraja, pritom praveći dvorske lude od sebe, a ustvari misle da su nešto postigli. Onima kojima pune ega ližući i puzeći pred njima sve sto zatraže.
Umorna sam da objasnim ljudima da je život sanduk pun sitnica. Te sitnice meni predstavljaju lijepo sunčano jutro, kišu koju slušam pod pokrivačem ušuškana u krevetu. Sitnica je uraditi svaki dan dobro djelo, sitnica je smijati se do suza, plakati gledajući film, sitnica je hodati bosa početkom proljeća do jeseni, sitnica i bogatstvo je zahvaliti se Bogu na još jednom zdravom danu što je dobro prošao, sitnica je poljubiti svoje najdraže, zagrlit nekoga dragoga, skriti se u kutku tišine i osluškivati je sa otvorenim srcem.
Našla sam utočiste za svoj mir, ne gledajući iza sebe turbulencije kroz koje sam prošla. Sagradila sam kućicu blagostanja, tišine u kojoj polako promatram život, u kojoj se nalazi sanduk sa blagom.
Umor me učinio da sam izišla iz paukove mreže u kojoj su zarobljeni oni koji ne vide život drugim očima.
Piše: Žana Alpeza
