Petak i kiša.
Mostar i Sarajevo.
Sarajevo i Kiseljak.
Pale i Sarajevo.
…
Tog kišovitog petka, dvanaestog dana u mjesecu travnju vraćao sam se iz Mostara s petodnevne edukacije. Zahvalan Bogu na novim ljudima i njihovim inspirativnim pričama, u povratku se na kratko zamislih o svemu što sam tih pet dana čuo, vidio, doživio.
– Josipe, jesi li ti inače smirena osoba?- upitah me djevojka sa zadnjeg sjedišta u autu i prekinu moje razmišljanje.
– Pa, ne znam što da ti kažem. Nedavno mi je kolegica koja radi sa mnom godinu dana rekla da sam baš smirena osoba u poslu i privatnom životu, dok sam u vožnji katastrofa.- odgovorih joj.
– Ma i u vožnji si smiren. Vidjela sam kad smo išli za Mostar u ponedjeljak da te kamion koji je išao ispred nije uspio iznervirati.- odgovori druga djevojka sa suvozačevog mjesta.
– A, moguće je. Trudim se biti smiren, radim na sebi. A i auto mi je nepoznato, cesta je mokra i klizava a i nije nam se žurilo.- odgovorih.
Tog kišovitog petka imao sam mnoge planove. Ipak, odlučio sam pri povratku u Sarajevu spremiti stvari i doći kući u Kiseljak i vikend provesti s obitelji, i nećakinjom koja je ostala spavati kod nas. Nakon što sam svojima ispričao gdje sam bio i što sam radio proteklih dvadesetak dana koliko se nismo vidjeli, s nećakinjom učio brojeve i slova odlučio sam ranije otići na spavanje, jer noć prije sam spavao samo 4 sata.
– Ujko, možeš li ostaviti ove moje čorape u rusak koji mi je mama spremila?- tihim glasom me zamoli nećakinja dok se spremala za spavanje.
– Mogu, ali moraš fino izgovoriti to što trebam ubaciti u ruksak.- odgovorih joj.
– Pa zamolila sam te fino. Molim te, možeš li ostaviti čorape u ruksak.- eto, jesam li sada te fino zamolila, upitah me.
– Marija, već davno smo naučili da se ne kaže čorape, nego čarape.- kazah joj pomalo ljutitim tonom i dok ubacujem čarape u ruksak, nastavih.
– Jednoga dana kada dođeš u školu učiteljica će biti tužna zbog toga što neke riječi pogrešno izgovaraš. Zato ti ujko sada pomaže da sve riječi znaš fino izgovoriti da učiteljica bude sretna što ima u razredu jednu pametnu djevojčicu poput tebe.- odgovorih joj.
Znao sam da ću taj petak dugo pamtiti. Ne zbog vožnje iz Mostara prema Sarajevu, niti vožnje autobusom iz Sarajeva do Kiseljaka nakon više od dvije godine, nego zbog toga što se u životu moraju dogoditi neke stvari da tek tada budemo svjesni što imamo i koliko smo Bogu zahvalni na tome.
A, te stvari učimo od roditelja.
I od učitelja i učiteljica.
…
Petku se svi raduju.
Jer, petkom si zahvalan što je radni tjedan iza tebe, posebno ako ne radiš vikendima. Ali i zato što je to odličan dan za isplanirati neradni vikend. Za otići na izlet, skoknuti do neke planine, mora ili jednostavno cijeli dan provesti u krevetu, pokriven dekicom s čipsom kraj sebe i uživati u zvukovima koje kapljice kiše proizvode udarajući od prozor.
Jer, od svakodnevnog bježanja od sebe, petkom je najljepše stići sebe. Suočiti se sa sobom i podsjetiti se na obećanja koja se sebi dao u ponedjeljak.
Petku se raduju i školaraci.
Jer vikendom se ne ide u školu, pa se može malo duže spavati. Još ako pada kiša, onda nema ljepšeg razloga nego ostati u krevetu duže. A budimo iskreni- lakše je reći mami i tati da si im planirao pomoći nešto uraditi, ali da te kiša prevarila pa si ostao duže u krevetu.
Pa onda planiraš izlazak i cijelu subotu isprobavaš kombinacije koje ćeš obući u grad, nedjelju provedeš malo sa svojima, uradiš zadaću i opet sve ispočetka.
Petku se raduju i kafane.
Jer tada su prepune različitih ljudi i još različitijih sudbina i razloga okupljanja. Tu se slave nove ljubavi, uz koju čašicu prisjećaju nikad preboljene ljubavi. Tu su pišu i brišu najiskrenije ljubavne poruke na davno izbrisane, ali nikad zaboravljene brojeve.
Slave se novi životi, upoznaju potencijalni životni partneri i otkrivaju mnogi mišići tijela.
Što od višesatnog stajanja, što od plesanja.
Petak se pamti.
Petak se i zaboravlja.
Zbog svih propuštenih prilika, pogrešnih poteza i klizavih cesta.
Znam mnogo ljudi koji su se rodili petkom, ali pamtim i one koje sam petkom ispratio s ovog svijeta.
Ne znam kakvi su njihovi planovi bili za vikend, ali siguran sam da se radovale nekih dugim putovanjima i suhim cestama. Nekim novim rođendanima i novim prilikama.
Za nove ponedjeljke i školska zvona. Za nove zadaće i obećanja učenika.
Da će biti bolji učenici i još bolji ljudi.
I da nikad neće propustiti priliku učiniti ih sretnima i ponosnima.
Tog petka, dvanaestog u mjesecu travnju krenule su ispratiti jedan život i zauvijek ostale.
Ne znam o čemu su na putu prema Palama pričale, kakvu su glazbu slušale niti jesu li uspjeli ispuniti tog petka obećanje koje su sebi dali u ponedjeljak. Ne znam jesu li uspjeli izgrliti sve one koji se definiciju života spoznali u njihovom zagrljaju i jesu li ikome naglas rekli svoje planove za vikend.
Ali sam siguran da su se radovale još nekom petku.
Još jednom bijegu od drugih i susretu sa samim sobom. Dekicama i čipsu, novim kazališnim predstavama, dalekim putovanjima, granicama koje su barem jednom godišnje prelazile, testovima i kontrolnima koje su pregledavale, kavama i kiflama koje su ih čekale.
S dugih putovanja s kojih su se uvijek vraćale.
Siguran sam da su se radovale barem još jednom petku, nekoj seriji ili glazbenoj emisiji na TV-u, ekskurzijama, maturama, uspješnim pričama svojih učenika koji su odlučili ostati ovdje a ne čekati u redu za vizu ispred neke ambasade.
Za petak.
Kada su mnogi ljudi izgubili sebe, izgubivši njih četiri.
I za subotu.
Kada ne voliš ni vikend, ni kišu ni sunce. Kada ne voliš ni Sarajevo, ni Pale, ni školsko zvono, niti zadaće koje si uradio, kao ni one koje čekaju tek da ih uradiš.
Za vikende.
I one koji će tek krenuti u školu, baš kao i one koji ove godine završavaju.
Za sve nas koji smo davno završili, a još uvijek se sjećamo svoje učiteljice i adrese svoje osnovne škole.
Za sva putovanja koja nas čekaju.
I ono jedno na koje ćemo svi jednog dana otići, a nikada se vratiti.
U ime svih nas koji se još više i jače grlimo kada krenemo na neko putovanje. Koji ne obećavamo vikende, nego ih stvaramo početkom, sredinom i krajem tjedna, hvala vam.
Za sve životne lekcije koje smo od vas naučili, sva ona gledanja kroz prste. Nećemo vam to zaboraviti!
A, vi baš kao i po starom običaju.
Čuvajte nas i umjesto gledanja kroz prste, gledajte nas kroz oblake.
Valjda to dođe na isto.
Jer, treba nam učiteljica koje neće biti tužne zbog nas neko sretne. Zbog toga kako izgovaramo neke riječi, ali i kako neke riječi pretvaramo u djela.
Jer, treba nam učiteljica.
Koje će nas učiti i spremiti za životna putovanja.
I mnogo ceste koje nas čekaju.
Petkom.
I subotom.
Za putovanja.
Za uspomene.
I nikad zaboravljene ceste.
Nikad zaboravljene putnike.
Nikad zaboravljene učiteljice.
Za živote.
Dane koji nas čekaju.
Propuštene vikende, planine, školska zvona, kazališne predstave, vize za sigurne zagrljaje i poruke s tekstom: Dokle si, jesi li stigao?
Za smirene vožnje.
I čarape koje će nas čuvati da ne ozebemo.
Neka vam je sigurna vožnja i miran razred.
Anđela i svih onih putnika s kojima dijelite nebeske klupe.
Onih koji su otišli na putovanje, a nikad se vratili nisu.
Fotografija: Isai Shizuka
Preuzeto sa Facebook bloga: Piso J