Pažljivo sam parkirala svoje, tek ispolirano, auto. Nisam vjerovala ni senzorima, ni vlastitim očima više nakon pozamašne svote, koju sam morala dati za “oporavak” mog ljubimca na četiri točka. Ne, ne robujem jednoj “metalnoj kutiji”, ali služi svrsi.
Vidno umoran i iscrpljen od nespavanja, ali sretan, me dočekao. Izula sam svoje sandale boje srebra i polako stopalima doticala pod njegovog stana kao da je od porcelana i da će se svaki čas polomiti, ako napravim nagli pokret. Neki mir se uvukao unutar mene kao što se, nešto kasnije, miris njegovog gela za tuširanje zapetljao u moje trepuške i uvukao u nosnice. 🥰
Stan je bio zaštićen od sunca kao od nekog opasnog provalnika, koji ne bi ništa ukrao, ali bi narušio onaj osjećaj i šum koji samo tama zna da napravi. Godilo mi je. Godio mi je i hladan tuš i njegov poljubac u vrat dok sam detaljno gledala ogromnu policu sa knjigama, koje su bile uredno poslagane. “Zahir”, pročitah. Imam je, pomislih i otkide mi se jedan smješak 🙃 znajući od koga sam je dobila za svoj davni, možda 19. rođendan.
Mirisao je na ljeto. Htjela sam nestati u tom zagrljaju. Naizgled, mnogo jaka, ali tada je pod oklopom drhtala košuta plaha, vječno gonjena tamnim obrisima straha… i zagrlio me. Zaštitio. Strah je nestao. Nije bilo ni jučer, ni sutra, samo je postojao taj tren. Mrak. Miris. Dodir. Mi.
Zaspala sam blaženim snom pravednika, koji je pronašao svoj dom.
Piše: Amra Deliomerović