Bosna i Hercegovina kakvu želim

Pričao bih ti o onome što je nestalo u vremenu, što se provlačilo kroz vijekove, o onome o čemu se davno prestalo govoriti i što nema danas ni u državi, ni u ljudima, ni u srcima. Rekoh državi, ne slučajno, nego zato što je mnogi danas i oduvijek uzimaju u usta, pa da i ja ne budem izuzetak. Ono o čemu ću ti pripovijedati jeste nestalo, ali nikada nije izgubilo svoju smisao, jer kada bi je mogli povratiti, vjerujem da bi sve bilo drugačije, sigurno ljepše i bolje. Znaš, čovječe, davno su mnogi o njoj pričali, rasprave vodili, nastojali da je sprovedu u djelo, da učine da narod ili ljudi koji na njoj počivaju budu sretni i zadovoljni. Kada bih ti trebao kazati njenu definiciju, ne bih znao, priznajem, i zato se usuđujem da o njoj pišem i da ti pričam, jer osjećam da ću ti svojim riječima puno kazati.

Živim u vremenu kada su osobine poput pravednosti, iskrenosti, humanosti ili čak plemenitosti rijetke u društvu, o njima se danas malo priča, malo ih se spominje. Želim da se u mojoj Bosni to uvijek spominje!

Možda iskrenosti i humanosti i ima, jer ih možeš prepoznati u nekom čovjeku, u onom koji nastoji da bude moralan i ispravan, da pokaže svoju čovječnost, ali pravednosti nema. Ne viđam je ni u čovjeku, a ni u onoj takozvanoj pravnoj tvorevni državi. Eto, opet je spomenuh, vjerovatno zato što dok ti ovo pripovijedam, moja mi Bosna pada na um, ona za koju se veže svaka nepravda i svaka loša osobina, sa kojom se svi igraju, na kojoj se lome talasi historije, kao na grebenu, onu za koju se kaže da je najtužniji vilajet na svijetu, i ona u kojoj se gubi svoje lice, a uzima tuđe. Nema pravednosti, osjetim, ni u Bosni, ni u svijetu. Bar je ja ne vidim. Opet, mlad sam čovjek, pa možda još uvijek nezreo. Nisam ja od onih koji su puno toga prošli i plaćali cijenu izgubljene pravednosti. Ona jeste skupocjena, reče Ciceron, skupocjenija od sveg zlata i ona se kupiti ne može, nema ni novca ni zlata koji nju mogu nadomjestiti. Ne postoje takvi. Osjećam da nema vage koja bi je mogla mjeriti, i da povrh sveg zlata i blaga ona prevagnula. Nekome novac, nekome zlato, nekome sitnice, donesu sreću, ali ona je jednaka za svakog i svakome donese dobro.

Mene i tebe o čovječe, različite stvari čine sretnim, ali ona bi nas oboje učinila istim i jednakim, to i jeste njena svrha! Pravedan ti je čovjek onaj koji racionalno razmišlja, koji nema na umu svoju korist kada o nečemu odlučuje, koji neće drugog poniziti da bi sebe uzvisio, i koji će prosuđivati onako kako nalažu principi. A pravedna država, o njoj ti mogu reći puno jer sam svjedok one u kojoj pravednosti nema. Upitat ću te, o čovječe, je li pravedno da jedni drugima stvaramo nevolje i da ne želimo svakom čovjeku dobro i sreću?

Kazao je davno Aristotel, grčki filozof, koji se usudio o njoj pisati, da je pravedna država ona u kojoj su ljudi zadovoljni i sretni, jer u njoj svako obavlja svoj posao, jer se u njoj sudi po pravilu, jer se misli na svakog člana zajednice i nastoji se obezbijediti bolji život. Svaki čovjek zaslužuje da o njemu brine njegova država. Pravednost ti je, o moj čovječe, skupocjena onom dječaku koji stoji i drži ruku pred tobom, da bi imao za jesti, za majku koja nema novca da bi svoju djecu obrazovala i obezbijedila bolji život, za onog koga tlače i uništavaju i uzimaju dostojanstvo. O toj se vrijednosti danas priča samo po mahalama, kaldrmama koje pamte neko bolje vrijeme i bolji vakat. Mnogi je traže i vjerujem razmišljaju o njoj, ali malo rade da je vrate, prvo sebi pa tek onda zajednici. A i mi smo ljudi mišljenja da jedan pojedinac ne može puno uraditi, svi je spominjemo kada nepravdu osjetimo na vlastitoj koži i na svom primjeru.

Priča se, teško vrijeme, teški ljudi. Jeste, ovo je vrijeme kada se cijeni samo materijalno i kada nema mjesta ovo o čemu nekoć priča, o ovim osobinama i veliko danas kada vidimo nekoga da pravedno sudi, da pravedno vodi svoju zemlju i da nastoji da svoj život zasnuje na ovom principu. Bojim se da dolaze i gora vremena, kada se o pravednosti, moralu, iskrenosti, humanosti ne bude pričalo ni u mahalama i kada kaldrme naših ulice ne bude pamtile ni priče, a kamo li događaje, kada je bilo bolje. Ne znam može li biti gore, ako može, onda ide još gori vakat. Teško je nama koji je bar spominjemo, osjećam, a kako će tek biti njima koji o njoj ni pričati ne budu mogli.

A kakvu Bosnu ja želim? Želim Bosnu u kojoj će svaki građanin smatrati da mu je to jedina domovina i da nema rezervnu, nigdje drugo. Da je voli, kao što majka voli svoje čedo! Da je istinski ljubi, kao što se ljube voljeni, u skrivenoj noći! Da kada krenem kroz nanine otvorene vratnice, po drvenoj stazi, dođem do pokrivenog trijema i preko triju rasklimatanih stepenica uđem u majušno predsoblje. I da tu budem sretan. Da mjesec koji obasjava nebeske visine obasjava i čitavo dvorište ispunjeno spavačima, gustu među i visoke krovove u koje je potonuo poneki plot, koji okružuje dvorište. Da svaka majka, iako je pala noć, sjedi kraj uzglavlja svojih sinova, tepa im i miluje ih, govoreći im da nema ljepše zemlje od Bosne i boljeg komšiluka od bosanskog. Da se nad našim planinama nadvijaju samo bistri oblaci, a ne olovnosivi, a da po livadama, preko staza, njišući jezersku vodu jure sjenke od sretne djece. I želim mira i posla. Perspektivu u pametnom građaninu, a ne u podobnim stranačkim pojedincima. Neka znanje pobijedi u našoj jedinoj nam domovini Bosni!

I sunca će biti u svačijem dvorištu!…

Piše: Velid Tinjak
Prva gimnazija

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.