Za one koji ne znaju, Vareš je bosanskohercegovački brdski gradić koji se smjestio u kotlini rijeke Stavnje, udaljen od Sarajeva otprilike 45 kilometara. Varešani su vam zaista posebni ljudi, vjerujte mi na riječ. Manjeg grada, a da u njemu žive veći humanisti ja još nisam vidjela. Prije tačno sedam dana vijest o bolesti našeg srednjoškolskog druga Zvonke proslijedi nam razrednica putem poruke. U grupi nas sedamnaest, iz sada već davne generacije 2008/2009 postali smo odrasli ljudi, neki zaposleni, neki ne. Većina je magistrirala, diplomirala i ostvarila svoje ciljeve. Neki su osnovali i porodice, ali zajednička nam je svima činjenica da smo generacija, uspješna generacija i da smo sada u mogućnosti da mijenjamo sve što nam se ne sviđa. Vijest nas je, kako to obično biva, dočekala nespremne. Prva reakcija: dijelimo putem Facebooka poziv svim Varešanima i ljudima dobrog srca da se uključe u akciju prikupljanja sredstava, misleći da je to najmanje što možemo uraditi za njega. Ideja za idejom, dogovorismo se da napravimo grupu na društvenoj mreži pa da lobiramo ljude. Skupi se u toj grupi tačno do danas 761 član. Što više ljudi vidi, više će se sredstava skupiti naravno. Objavljujem prvi post o akciji, o bolesti i svi čekamo reakciju naših sugrađana. 100,101,250,550 članova. Broj raste, ljudi se interesuju, a mi unatoč situaciji koja nije za veselje svako ispred svoga računara sa osmjehom klimamo glavom. Vijest se pročula… Da vam pravo kažem, za malu sredinu kakav je naš Vareš, svaka vijest „nelijepog karaktera“ je bolna. I tako se moji Varešani uključiše u akciju dok si rekao „Keks“. Igrom slučaja, u grupi djevojka objavi da prodaje kozmetiku te da novac od prodaje donira za našeg Zvonku. Objavim i ja poziv prodavačima i proizvođačima iz Vareša da se pridruže akciji, i da na taj način daju svoj doprinos. Krenu prodaja, kupovina, kupujemo i mi između sebe samo da se skupi što više. Razrednica pravi broševe, privjeske, daje smjernice, postavlja pitanja, i svi radimo kao sat. Predloži kolegica da postavimo i kutije u prodavaonice radi skupljanja novca, usvojismo i tu ideju. Drugi dan radimo na akciji, prodaja ide, kutije se vozaju bukvalno po gradu gore dolje, štampaju se letci. Kolega iz razreda je sada vlasnik nekada našeg omiljenog kafića iz srednjoškolskih dana pa i on reče da će organizovati humanitarni koncert. Za našu generaciju odvojismo posebnu plavu kutiju, u želji da samo njeno postojanje bude moralna podrška našem drugu. Nju postavismo u, naravno, kafić iz naših srednjoškolskih dana. Već nedjelja, kutije se i dalje vozaju, lijepe, pita se vlasnike prodavaonica i lokala da se postave, pečati se stavljaju i konstantno razgovaramo o daljim koracima. Složnost iz srednjoškolskih dana se nije izgubila. Reče razrednica da je ponosna što smo ovakvi. A kako bi i bili drugačiji kad smo odrasli u Varešu? Iako nas je, osim razrednice, svega još par u Varešu sve ide kako smo zamislili. Oni koji nisu tu, kupuju narukvice, šalju tetke da ubace koji dinar u našu kutiju, drugi mame, treći daju podršku. Izradi kolega i poster za humanitarni koncert, objavismo i taj događaj. Ono što vam je posebno u našem Varešu je da nije bitna religija, nacija i opredjeljenje. Nisu bitna ta krvna zrnca po kojima se ljudi dijele na ove ili one. Mi imamo svoju „malu naciju“ i zove se. „Vareška“. To vam je ona nacija gdje se ljudi svrstavaju samo na dobre (čitaj spremne pomoći drugome i na svoju štetu) i loše (ne bi ti dao ruku da ustaneš kada bi ležao na cesti).Ovi drugu su inače rijetka pojava. To je humanost. To je svako pitanje: Kome mogu dati novac za Zvonku? To je svaki član one moje grupe na početku ove priče koji je donirao nešto od sebe. To vam je, dragi moji, ono kad nevolja ne pita je li narukvicu kupila Amina, Zorana, ili Verica. To vam je naše opredjeljenje gdje roditelji generacijama već uče svoju djecu da žive jedni sa drugima i da se deklarišu kao Varešani. Naša akcija traje već tačno sedam dana. Moji Varešani su, slobodno to mogu reči, humanani i jednostavni ljudi. Oni ne biraju ljude po boji, religiji, frizuri i stilu oblačenja. Biraju po ljudskosti.
Nama predstoji humanitarni koncert i povrat naših kutija. Zvonki predstoji dalja borba. Borba u kojoj ona vareška humanost mora imati svoje mjesto. Pišem ovo da vam prenesem detalje iz naših života, da vam dočaram suštinu humanosti. Da vidite da se ljudi mogu okupiti oko zajedničkog cilja nakon deset godina i bez obzira na religiju i naciju. Pišem, također, da se zahvalim svojim Varešanima jer nisu iznevjerili našu humanost već je naprotiv postavili na veći nivo neko ikada prije. Hvala vam za svaki broš, svaku narukvicu, svaki puder koji ste prodali i kupili. Hvala penzioneru što je ubacio marku od one dvije koje je imao. Hvala i onima što vrše uplate. Hvala djevojčici iz parka što je odlučila da marka namijenjena za kupovinu čokolade bude marka namijenjena Zvonki. Akcija se nastavlja, idemo dalje. Nema umora i nema predaje. Idemo dalje jer možemo i hoćemo. Na kraju moja lična zahvala Varešanima što tek sada znam šta znači humanost…