Sjećanje na Denisa

Ulaze ljudi.
U taksi vozila, tuđe živote, ljekarne, nikad dovoljno istražene muzeje, velike avione i nesigurne tramvaje.

Ostavljaju ljudi.
Bakšiš konobarima, knjižice na pregled, slomljena srca, polovnu odjeću, pokvarene kišobrane i tragove svoga postojanja.

Odlaze ljudi.
Da pronađu sebe, novo mjesto koje im pripada, da povrijede nekoga, da zaborave, da se izgube, da ostanu tek onda kad odu.

A, život i dalje teče.

U ljudima, s ljudima, zbog ljudi.
I svih taksi vožnji koje negdje nekoga čekaju. Zbog svih ljudi koji čekaju plaću, penziju, neki honorarni posao da bi si mogli kupiti koju tabletu- da manje boli čekanje nečega što znaš da nikad neće doći. A, trebalo bi.

Teče život u muzejima koji jedva čekaju ispričati svoju priču nekome tko nikad više u njih neće ući. Ne zato što ih je sve pregledao, nego zato što je nekad, netko odlučio da baš tamo kod muzeja, prvih dana februara nečija slika bude izložena. Poput eksponata. Ne u muzeju, nego na tramvajskoj stanici.

A, za jedanaest godina nakupilo se propuštenih letova, aerodroma koji su čekali nečije krupne korake za čekiranje karte. U neki ljepši, sigurniji svijet- barem vikendom.

Nakupilo se propuštenih prilika za popiti kavu, colu, pivu, jeger i ostaviti bakšiš konobarima- jer mnogo se toga od bakšiša može. I kupiti ulaznica za neki muzej, ali i jednog dana kupiti avionska karta u koju stanu svi zagrljaji, sva nedostajanja i sve viber poruke nekoga tamo koga ne viđamo često, a sve nam je u životu.

Nakupilo se i bolesti koje je trebalo odležati, s voćem kraj kreveta i produžnim kablom- za punjač za mobitel i laptop. Jer, osim što treba napuniti mobitel, treba napuniti i život. A baš onda kad te bolest uhvati, tad jedino možeš biti sam sa sobom. Životnim punjačem i laptopom u krilu i omiljenom serijom, igricom- što god.

Nakupilo se i slomljenih srca i tisuće pitanja na koje nikad odgovor neće stići, a trebao je. I tog februara prije jedanaest godina, baš kao i danas.
Nakupilo se i odlazaka. U Irsku, Njemačku, Austriju, Hrvatsk.
I Raj.
A, siguran sam da ti gore pripadaš.
Jer, drugog obrazloženja nema.

Ušao si u tramvaj.
Ostavio sebe.
I otišao da bi ostavio trag.

Da se čuvamo, kad tebe nismo mogli u rukama i zagrljaju.
A toliko te jako čuvamo u prostoru između srca i duše i molitvama. Tamo si od svega i svih najsigurniji.

Oprosti nam i hvala ti.
Za jedanaest godina istoga.
Tebe ispred muzeja svakog februara.
I tebe kao muzeja našeg razmišljanja i uspomena.
Molitve i sjećanja.
Da je moglo biti drugačije, a nije.

Jer.
Ljudi ulaze, ostavljaju i odlaze.

A, na nama je da učimo.
I kao životnu lekciju, tebe zauvijek da se sjećamo.
To je najmanje što možemo učiniti.

Jer, već jednom smo pali test ljudskosti.

Počivao u miru, dobri momče.
Denis Mrnjavac, 2008.

Preuzeto sa bloga Piso J

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.