Ruke mi trebaju da zagrlim.
One najmilije oko sebe u kojima otkrivam ljepotu ovoga svijeta. Prijatelja kad je tužan, sestru koja je dobila lošu ocjenu u školi, mamu kad joj kolač ne ispadne onako kako je zamislila. Prijateljicu koja mi je objašnjavala matematiku cijeli dan i opet pojma nemam.
Da zagrlim sebe kad sam tužan, potapšem se po ramenu kad nešto dobro uradim, da zagrlim ljubav, bol, tugu, bolest, invaliditet, sreću, radost.
Ruke mi trebaju da nacrtam.
Sebi osmijeh kad sam tužan, mami i baki ružu za osmi mart jer nemam love da im kupim poklon. Da nacrtam sunce prijateljima koji ne vole kišu, da nacrtam kako trčim s prijateljima, a ne mogu jer sam u kolicima. Da nacrtam srce simpatiji i ubacim joj u ruksak na velikom odmoru, da nacrtam ptice i njihovu slobodu.
Da nacrtam kuću u kojoj sanjam i auto kojeg ću sebi jednog dana kupiti. Ruke mi trebaju da nacrtam prijatelja kojeg nemam i tatu kojeg nikad nisam vidio. Da popijem tabletu kad me glava boli i napijem se vode kad se dobro najedem.
Ruke mi trebaju da čuvam.
Sebe od problema i loših ljudi. Da čuvam kišobran kada pada kiša, da čuvam vrata od lifta kad čujem da netko trči prema meni, da čuvam četkicu za zube i maramicu kad sam prehlađen.
Trebaju mi ruke da se čuvam od zime, pa da ih sakrijem duboku u džepove. Da čuvam novac koji sam dobio ili zaradio. Da čuvam daljinski kad mi je omiljena serija na TV-u, digitron u ruci kad ne znam pomnožiti velike brojeve i nož u ruci kad režem omiljenu šniclu. Da čuvam ispod ruke prijatelja koji ne vidi i čuvam prijatelja u kolicima kad se spuštamo niz brdo.
Ruke mi trebaju da uradim.
Zadaću iako mi se ide vani i druži s prijateljima. Da uradim neki belaj dok pravim kućicu za ptice ili pomažem tati da ofarba kućicu za psa. Ruke mi trebaju da uradim sklekove, zavrnem sijalicu i promijenim ulje u autu. Da prišijem dugme i ispustim vodu iz radijatora. Da napravim ručak nakon 15 radnih sati, promijenim posteljinu i izbušim nekoliko rupa na kaišu.
Da napišem priču i da obrišem suze.
Ruke mi trebaju da sakrijem oči.
Udarim sebi šamar.
Spakujem kofere.
Pošaljem pismo.
Da odvežem.
Ljude od problema, od radijatora, loših ljudi i loših ustanova.
…
Ne tako davno, negdje u Sarajevu u svojim toplim i udobnim krevetima zaspala su mnoga djeca.
Ne tako davno, negdje u Sarajevu u svojim toplim i udobnim krevetima zaspali su i odrasli ljudi.
…
Ne tako davno, negdje u Sarajevu ispred svoje kuće neki su ljudi zavezali svog nemirnog psa.
Ne tako davno, negdje u Sarajevu, u jednoj ustanovi neki su ljudi zavezali djecu.
Djecu, bolan.
Ne tako davno, negdje u Sarajevu, nije bilo dovoljno ruku da ih odvežu.
A nas ti bolan u Sarajevu ima desetine tisuća ljudi.
S dvije ruke.
A ako kreneš kopati malo duplje, pitanje je koliko ćeš naći duša i saznati krije li se u svakome od nas srce.
…
Radijator služi da ugrije prostoriju.
Radijator služi da brzo osuši tek friško oprano rublje.
Radijator služi da sjedneš na njega, ako nemaš gdje drugo i odmoriš.
Radijator služi zimi.
U drugim godišnjim dobima i nema toliko funkcije, osim za sjediti.
Ruke mogu osim prostorije ugrijati cijeli svijet.
Ruke mogu osušiti svo blato nečijeg života.
Ruke služe da uzmeš u naručje onoga tko se umorio kako bi se odmorio u njima.
Ruke služe u sva četiri godišnja doba i nemaju rok trajanja.
Ruke služe da budu slobodne.
Ili ako ćeš ih već vezati, da ih vežeš za druge ruke.
Dušu i srce ako ih u drugome pronađeš.
Da griju živote.
I u njima im slobodu.
…
Za sve one koji su u našim očima drugačiji, svijetu su ljepši.
Za sve one koji su u našim očima zarobljeni, svijet su obišli.
Za sve one koji su u našim očima bolesni, svijetu su zdravi.
Za sve one koji su u našim očima nepotrebni, svijet računa na njih.
I za nas kojima ruke ne trebaju, pustimo druge da ih imaju.
Očito imaju pametnija posla s njima.
Da nas vežu.
Za sebe.
I svu svoju veličinu.
Svu svoju toplinu.
Jebali vas radijatori.
I ako već nešto trebate pazariti, pazarite malo ljubavi. Ima je kupiti na svakome ćošku. Jeftina je i svima nam treba.
P.S. Grije bolje od svakog radijatora i jača je od svakog kaiša.
Preuzeto sa bloga Piso J