Rat mi je uništio djetinjstvo II

Sjećaš li se Ena, pričala si mi o svojim strahovima iz djetinjstva? Rekla si mi nekoliko puta: “Baš neko brine o meni i koga briga da li plačem ili se smijem”?

Brinem ja vjeruj mi, posebno brinem kada opet ovih dana slušamo podizanje nacionalnih tenzija i gledam strah u očima oca borca jer on zna, da su ovakvi moja Ena uništili njegov i Miroslavov život, a sa njihovim i naše.

Ti si otišla, nisi imala energije i snage za borbu s’ vjetrenjačama ovog sistema. Pijemo kafu u toj lijepoj Evropi. Fascinirala me uvijek njihova urednost i kreativnost. Ovdje polahko gradovi umiru, od naše raje ostalo nas je troje. U različitim smo gradovima pa se rijetko viđamo. Nije Ena u Bosni više ništa isto. Sad neki novi klinci trebaju pisati stranice svoga djetinjstva, ali kako kad ih gledam plače mi se. Sadašnji roditelji u njih gledaju kao u staklene lutkice, ne daj Bože da osip da dobiju, a sjećaš li se nas i onih barica u koje smo skakale u platnenim patikicama?

Veselile smo se tome, sakupljale insekte po livadama i vozale bicikl po ulici. Nisu se naši starci brinuli toliko, puštali su nas da živimo te male godinice, a kako bi ti rekla: “Nemaju oni vremena za nas”.

Nekad bih ti rekla kako si imala pravo, imali su većih briga od naših nestašluka. Bio im je dovoljan njihov emotivni nered nakon ratnih godina, da bi brinuli još o tome, da li ćemo ogrebati koljeno. Djeca smo bile, pa je normalno i da koji put ortopeda posjetimo. Tako se na to bar gledalo.

Volim ova naša dopisivanja moja Ena, znam da ću kod svake rečenice da stanem i vraćam slike pred očima. Plačem uvijek jer o našim doživljajima knjigu jednog dana možemo napisati.

Počela sam da istražujem tu generaciju ratnih beba u ovoj maloj zemljici. Kako si mi rekla, o nama niko nije pretjerano brinuo, većih briga su naši stari imali, a ipak smo izrasli u velike ljudine. Škole pozavršavali, neki su i klince dobili (dobro, mi ćemo još na to da sačekamo), borimo se za bolji život i gledamo ove novopečene kako se gube u ritmu bržeg tempa života.

Danas imaju milion tehnika, kako pomoći djeci? Za nas nisu imali nijednu. Prosto se podrazumjevalo da nam se roditelji svađaju, da slušamo te svađe i stvaramo krive slike o porodici. Ni danas se ne trude shvatiti kako smo tako mladi, “zreli” ljudi, a nije im njihova nauka rekla da smo to postali preko noći iz nužde, a ne iz volje.

Istražujem tu našu generaciju, klince mira i posebne emocije razvijem dozu mržnje i gađenja kada slušam ove nacionaliste koji još nisu okusili gorčinu rata. Oni su moja Ena iz Minhenske brigade najveće patriote bili, mi ovdje ne trebamo spomenuti svoju prošlost i želje.

Obećala sam ti, da ću postati naučnica, ovo mi je drugi rad, a ti meni obećaj da ćeš postati ljekar u toj Evropi, da ima ko da mi liječi ovih par dijagnoza, stečenih kroz odrastanje.

Da ćemo se zajedno boriti za mir i ljepše djetinjstvo neke nove raje.

Piše: Anisa Mahmutović

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.