Vraćam se s Astom preksinoć iz parka. Kupila joj kiflu i ona mljacka dok idemo kući. Pred SCC-om dječak – možda tek godinu-dvije stariji od mog Tarika prodaje papirne maramice. “Migrant” je. Maramice prodaje da ne bi samo pružio ruku, da traži. Da sačuva makar malo dostojanstva u tom činu ne poniznosti, nego poniženja… Dok vadim novčanik, pitam ga odakle je. Kaže, iz Egipta. Nešto me guši u grlu pri pomisli na ono sto je sada njegov život… neizvjesnost, poniženje, strah, hladnoća, samoća, ravnodušnost ili neprijateljstvo ljudi koje sreće, možda i poneko ljubazan ko pomogne… Ne usudim se ni pitati gdje mu je porodica, koliko mu je godina, šta će i kuda dalje… dam mu nešto novaca, zbunjen je. Kaže kako zna da je to mnogo. Kažem da nije. I da mu želim sreću, štagod da ga čeka na putu koji je izabrao.
Postiđena zbog načina na koji se u ovoj zemlji odnosimo prema ovim nesretnicima koji bježeći od bijede i nasilja u svojim zemljama ništa bolje ne nalaze ni u ovima koje su im na putu do njihove ‘obećane zemlje’, Austrije, Njemačke, Švedske…
Posramljena što na ulazu u voz prolaze proces selekcije, pa ‘oni’ u jedan, a ‘mi’ u drugi vagon. Podsjeća na Aušvic, na Srebrenicu taj proces odabira… posramljena zbog neljudskih uvjeta u kojima su prisiljeni čekati uzalud Godoa, koji im ukazuju iznova i iznova da su njihovi životi bezvrijedni, ili manje vrijedni. I u ovim ‘privremenim’ i u onim ‘krajnjim’ odredištima… Teško je biti ‘migrant’. Koliko je to bolno i traumatizirajuće znamo svi mi sa iskustvom izbjeglištva.
Biti migrant/izbjeglica znači prestati biti osoba, pojedinac s imenom i prezimenom, biografijom, interesima i znanjima, željama i težnjama, i biti samo jedno: neki anonimni nepoželjni, nezvani drugi, spreman ili spremna na razna poniženja, uključujući i moralisanje oko toga zašto nisi ostao kući da se boriš za svoju zemlju, za promjenu, za bolje ako ti se već ne sviđa kako je u njoj živjeti…
Kao da ne vidimo da i iz ove zemlje ljudi bježe glavom bez obzira. Obrazovani, situirani, vode svoju djecu što dalje od vječitih tenzija, kriza koje se smjenjuju, loše vlasti i korupcije, kontinuirane nesigurnosti i straha. U društva za koja se nadaju da su uređena i civilizirana, u kojima svako može pronaći svoje mjesto i dobiti šansu. Kao i migranti. Jedina razlika: to što smo bijeli i što s pasošem možemo u EU, na tri mjeseca barem…
Postiđena zbog brutalnosti vlasti, policije i građana ove zemlje, i izostanka solidarnosti, javnih protesta za stvaranje uslova da ti ljudi dok ne budu mogli tamo gdje žele dobiju pristojno mjesto za život, sa vodom i strujom, hranom, pravom na zdravstvenu zaštiti… Bijedna je i ta pomoć, jadan je život u kolektivnim centrima, život bez mrvice intimnosti, ogoljen pred svima, uglavnom neznanom jadnicima poput tebe…
Vlada KS će u ponedjeljak kažu raspravljati o ‘migrantskoj krizi’. Želim da vjerujem da će nam svima pokazati da je na strani humanizma i solidarnosti, na strani prava svake osobe na dostojanstven tretman i minimalne uvjete življenja. Pogotovo ako si ‘migrant’.
I moji dragi Facebook prijatelji i prijateljice nemojte kačiti slike iskasapljene djece u Gazi. Jer smo na djelu pokazali da-kada bi došli ovdje i ovisili o našoj pomoći – nebitno vise vidjeli uzroke i razloge zbog kojih su tu.
Za nas bi odmah postali (ilegalni) migranti. Ne bismo htjeli da ‘oprljaju’ naša naselja, pa bismo ih strpali u bijedne kolektivne centre. I svakakvi ponašanje pa i besprizorno nasilje prema njima bilo bi dozvoljeno.
Preuzeto sa Facebook profila Sanela Čekić Bašić