Moje ime je Adela Dobrić, iz Travnika sam, po zvanju magistrica odgojnih nauka i radim u JU Obdanište „Travnik“ u Travniku kao odgajateljica. Svoju priču želim podijeliti sa što više ljudi sličnih stavova, razmišljanja, vrijednosti kao što su moja. Pa i sa onima koji to nisu kako bih potaknula i osvijetlila puteve kojima svaki čovjek treba da ide, posebno onaj koji radi sa ljudima i djecom.
Počet ću ovim redom, vrijednijim za mene. Adellinu, lutku od tkanine, jedan dan sam donijela u vrtić. Djeca su se oduševila. Odmah su se okupili oko mene, kako to djeca inače rade kada vide nešto zanimljivo, i postavili mi bezbroj pitanja. Oni su već znali da pravim lutke i neki od njih su ih imali u svojim domovima. Značajno je napomenuti da je lutka visoka kao prosječno četverogodišnje dijete, oko jedan metar. Zanimalo ih je kako je pravim, ko je mene naučio, kako se prave lutke, želim je dotaknuti, mogu li ja, mogu li ja… I u toj gužvi vidjevši da je svi žele istog trenutka samo za sebe, sinula mi je ideja da pokrenem jedan projekat u kome će učestvovati svako dijete i njegova porodica, i naravno lutka Adellina.
Ideja je bila sljedeća: Adellina će svaki petak ići kod nekoga u goste i vraćat će se ponedjeljkom u vrtić. Svakog petka „piše“ pismo koje je naslovljeno na ime djeteta (ovome je prethodio dogovor sa roditeljima o kojem djeca nisu znala ništa kako bi iznenađenje za njih bilo veće). Tu je i dnevnik koji smo nazvali Adellinino lutkalište u koji roditelji bilježe zanimljivosti iz svoje porodice i događaja koji se dešavaju tokom vikenda.
Tokom planiranja i realizacije ovog projekta sam imala nedoumice i pomalo strah od toga kako će na lutku reagovati roditelji dječaka. Mi, odrasli, pravimo vještačke podjele na „muške“ i „ženske“ igračke što je tradicionalna podjela igračaka i ograničava kod djece razvijanje pozitivnih i poželjnih ljudskih osobina kao što su nježnost, briga, empatija, altruizam… Međutim, na moje veliko zadovoljstvo, strahu nije bilo mjesta. Dječaci kao i djevojčice su je rado nosili na na različita mjesta na koja su išli sa svojim roditeljima. Tako je Adellina bila na tenisu, rođendanu, čistila je snijeg, na bazenu, u hotelu, Vlašiću, kupovini, kuglani, biciklu, za stolom tokom objeda, nastupu, čak je ostala sama u kući sa djecom dok je mama hitno morala kod doktora, upoznala je sve moguće rođake, na maminom poslu… i u svakom krevetu tokom noći u dječijem zagrljaju.
Sve je trajalo 34 vikenda, jer u grupi boravi 32 djece. Dva vikenda lutka Adellina je provela kod kolegice sa kojom radim i kod mene. Tako se djeca i njihovi roditelji mogli pročitati i vidjeti na fotografijama kako njihove odgajateljice provode svoje slobodno vrijeme i sa kim žive. Također, imali su priliku upoznati jedni druge dok je Adellina sa svojim Dnevnikom kod njih u gostima i kada im ponedjeljkom čitam zabilješke u dnevniku i pokazujem fotografije. Adellinin dnevnik se bezbroj puta prelistao.
Kada je COI Step by Step raspisao poziv za prijavljivanje inovativnih praksi (NIN), odlučila sam prijaviti svoj projekat. I eto, uspjela sam. Nominovana sam u 10 najinovativnijih odgajateljica u Bosni i Hercegovini u 2018. godini sa inovativnom praksom pod nazivom Adellinino lutkalište. Ovo je moja druga nominacija. Prva je bila 2016. godine kada sam također bila u 10 nominovanih odgajateljica sa inovativnom praksom Bravo za mene.
Inovativna praksa Adellinino lutkalište je zanimljiva zbog toga što je okosnica prakse lutka Adellina, prva zvanična lutka u Bosni i Hercegovini. Sada smo došli do prvog dijela priče – kako je nastala lutka. Prije tri godine kreirala sam lutku od tkanine koja je visoka jedan metar i teška oko 700 grama. Sva je od tkanine je, mekana je i može se postavljati u bio koji položaj. Obratila sam se Institutu za intelektualno vlasništvo BiH pod brojevima BAD16673 i BAZ1619518, i nakon više mjeseci, provjera i nemalih troškova, dobila sam sertifikate za dizajn i žig (ime/logo) lutke. Htjela sam napraviti nešto za djecu i za sebe. I za struku koja je danas na margini, jer se predškolski odgoj još uvijek smatra troškom društva, a ne najvažnijom karikom u sistemu obrazovanja. Kreativnost u nastavi je jedna od najvažnijih osobina koje krase kvalitetnog nastavnika. Radost stvaranja sam podijelila sa djecom sa kojom svaki dan radim i činim sve da postanu dobri, vrijedni, kreativni ljudi. Vlastitim primjerom stvaranja, kreiranja, dizajniranja sam pokazala djeci kako je osjećaj neopisiv kada podarite jedan dio sebe drugima. Često za sebe kažem da živim svoje profesionalno opredjeljenje, a drugi, da sam rođena za to.
Za sada tako završava priča o nastanku zvanično prve i jedine lutke u Bosni i Hercegovini koju sam postavila na tron zvani djetinjstvo, a ona mene na tron zvani inovativni nastavnici. Ko zna gdje ćemo jedna drugu odvesti i šta još postići?