Međuljudsko poverenje je za mene ključno pitanje za život u miru. Za život dostojan čoveka. Bez poverenja smo u stalnom strahu za egzistenciju i goli život. Kažu stari mudraci da nema ni jedno zlo koje nije povezano sa strahom. A strah, zna se, ima izvorište u neznanju. Zato je, u borbi za poverenje, za život, potrebno saznavati – saznavati o drugom i drugačijem, saznavatiti o kulturi drugih i shvatiti ono što je Miodrag – Mika Antić davno napisao: “Svi smo mi na isti način različiti.” Saznavati, znači razvijati se, postizati razumevanje, međusobno poštovanje, uvažavanje i prijateljstvo a time graditi poverenje i otklanjati laži i stereotipe.
A šta imamo danas?
“Živimo u društvu u kom dominiraju frustracije. Glavni osećaj je da smo isključeni, nesigurni, plašimo se… To ubija nadu i poverenje i promoviše da budemo sami. Sada živimo u periodu gluposti. Ističe se iracionalnost. Dominira apsurd. Nema osećaja za moral…. Svako misli samo na sebe…. I to je glupo. Ako danas neko nije glup, ne može da živi u ovom društvu” – reči su italijanskog psihijatra Vitorija Adnreolija.
Da, ovo je konstatacija stanja. A zašto je tako?
Mnogo je razloga. Osnovni je u bolesnim mozgovima “vladara” željnih moći po svaku cenu i obrazovanoj eliti vezanoj uz vlast. Bolest se prenosi ispiranjem naših mozgova za čega vlasti i ovi “pametni”, imaju bezbroj načina i mi, obični ljudi, tako postajemo izvršioci svih zala.
Možda današnji problem poverenja naših bratskih suseda, pa i ostalih, u nas Srbe potiče od zloupotrebe “Načertanija” Ilije Garašanina i razdoblja postojanja prve Jugoslavije od 1918. – 1941.
“Načertanije” je napisano 1884. godine kada je Garašanin bio ministar Unutrašnjih dela Kneževine Srbije, male državice u srcu Balkana, okružene sa svih strana neprijateljski nastrojenim državama. On analizira stanje u tom trenutku (naglasio mzm) i iznosi svoje viđenje. Osnovna ideja mu je da treba stvoriti moćnu veliku državu na tom prostoru na koji su zinuli i Austrija i Rusija i kaže: “Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? u kakvom se psoloženiju nalazi? i kakvi nju narodi okružavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima (naglasio mzm) za postići svoju budućnost svoj zadatak imati mora.”
Dakle, on govori da je Srbija mala i da je svako takvu malu može progutati (“Ako Srbija ovu politiku krjepko ne bude sledovala, i što je gore, ako je odbaci te ne sočini ovom zadatku dobro razmišljen plan, to će ona od inostranih bura kao mala lada ovamo i onamo bacana biti, dok najposle na kakav golem kamen ne nameri, na kome će se sva razdrobiti.”) i vidi rešenje u savezu sa ostalim narodima iz okruženja u stvaranju moćne države pod predvodništvom Srbije, kao tada jedine oslobođene zemlje, i dodaje: “Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.”
Naravno, ima dosta stvari u “Načertaniju” sa kojima se, posmatrajući ih u današnjem vremenu, ne mogu složiti, Ali se slažem sa suštinom: stvoriti jaku i moćnu državu koja bi se mogla nositi sa svim problemima i odupreti se spoljnom neprijatelju a koju bi činili svi narodi sa ovih prostora. Naravno, on nije mogao govoriti o Jugoslaviji, nego o okupljanju oko te male Srbije svih naroda iz okruženja, uključivo i Bugare. Dakle, nema reči o “Velikoj Srbiji” mada se može tako shvatiti ako se ne vodi računa o uslovima i vremenu kada je ovo pisano.
I šta nam se događa?
Kod prvog formiranja takve Garašaninove velike države 1918. godine Kraj Petar I i Regent Aleksandar Karađorđević priključuju Crnu Goru Srbiji. Dakle, ne Jugoslaviji; nego samo kao celinu, kao Srbiju. Da zlo bude veće Patar I i Aleksandar “Ujedinitelj” nisu dozvolili tastu, odnosno đedu, crnogorskom kralju Nikoli, povratak u Crnu Goru, a znali su živeti na Cetinju i Budvi sve do majskog prevrata 1903. godine. Aleksandar se čak i rodio na Cetinju.
Navodno, to svrgavanje kralja Nikole je “dobrovoljno” uradio crnogorski narod!
“Желим, да се сложимо и братски уредимо у југословенску конфедерацију, у којој ће свак сачувати своја права, своју вјеру, уредбе и обичаје, и у којој нико неће смјети наметати првијенство, већ да сви будемо једнаки у чедрим њедрима мајке Југославије, те да свак братски и сложно ради на њену напретку и величини у друштву слободних и просвијећених народа.” – Napisao je u Nejii kod Pariza u svojoj Kraljevskoj proklamaciji kralj Nikola 20. oktobra 1918.
Ili je možda ova proklamacija stvarni razog svrgavanja sa prestola i proterivanja?
I stižu prve reakcije na ovakvo nasilničko ponašanje srbijanske vrhovne vlasti.
Pojaviše se crnogorski ustaši sa ciljem svrgavanja dinastije Karađorđevića a uporedo i ustaše u Hrvatskoj sa istim ciljem jer su i Hrvati očekivali konfederaciju. Može se zaista postaviti pitanje ko je i šta stvarno stvorilo ustaški pokret?
A Garašanin je 1884. pisao: “i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.” I dođe nesreća. Nikome od svih naroda te velike države ona nije odgovarala. Zbog tog smo u II Svetskom ratu nastavili, puni mržnje i nepoverenja, međusobnim istrebljavanjem. Tračak nade pružao je partizanski pokret protiv kojeg su složno ustali i četnici i ustaše.
Na ovu temu nekom drugom prilikom. Sada samo da konstatatujem da smo, zahvaljujući tom antifašističkom pokretu, iz rata izašli sa jačom državom i složnijim narodom punim entuzijazma. Stvorili smo državu koju je čitav svet uvažavao a dovoljno jaku da se u ovom ludom svetu mogla održati. Javljala se nada i u međuetničko poverenje Ali, avaj!
Kod nas braće Srba pojaviše se “umne glave” tumačeći na svoj način “Načertanije”. Oni akademici a Garašanin sa završenom grčkom školom u Zemunu! Garašanin sanja o velikoj državi “u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima” a naši akademici o “Velikoj Srbiji” gde će živeti samo Srbi! On o moćnoj državi koja će biti u stanju odupreti se svim burama a srbijanska vlast i intelektualne prišipetlje o teritoriji bez naroda jer taj narod koji vekovima živi na tim teritorijama, bratski narod sa Srbima, treba rasterati ili pobiti.
Ono malo povraćenog poverenja od strane Albanaca u doba SFRJ preko noći je nestalo. (Jedan kolonista sa Kosova u Vojvodinu posle I Svetskog rata, mi je davno ovako kazivao: Šta su naše vlasti dole radile, Albanci to ne mogu zaboraviti sledećih pet stotina godina). Uostalom malo je bilo Srba željnih da saznaju istinu o zbivanjima na Kosovu mada je Dimitrije Tucović ispisao gomile papira o tome.
Gde stali, tamo i nastavljamo. Dvojica vođa, srpski i hrvatski, a u cilju pljačke sopstvenog naroda, lepo su se dogovorili da između ova dva naroda počnu raspirivati mržnju žestokim tempom. Mi, obični ljudi, smo se u velikom broju odazvali tom “rodoljubivom” zovu i put u pakao je bio otvoren.
Moje saznanje, pošto sam imao (a danas još i više) prijatelja u svim narodima, da su jedino, u to doba smo ih zvali Muslimani, većinom naivno verovali Srbima. Jedan prijatelj, kada sam mu govorio u jesen 1991. da beži na vreme iz Bosne, rekao mi je da nisam normalan jer svi njegovi prijatelji su Srbi. Na kraju je jedva izvukao živu glavu. Drugi je, u razgovoru sa mladima iz Srbije, BiH, Makedonije i Nemačke u Sarajevu, govorio da je imao apsolutno poverenje u Srbe, ali da je od sada oprezan i da neće dozvoliti da ponovo bude zatečen.
Kome je ovo trebalo?
Ubeđen sam nikome od naših naroda. Ubeđen sam da je svetskim moćnicima smetala jaka i od čitavog sveta poštovana SFR Jugoslavija. Smetala im je iz mnogo razloga i trebalo ju je uništiti. Da oni ne bi prljali ruke, iskoristili su naše ponovo razbuktalo nepoverenje i mi smo, za njihov interes a naše samoubistvo, divljačkim sredstvima to uraditi. Da bi bili sigurni da poverenje ostaje mrtvo, podeliše nam Bosnu znajući da jedino Bosna ima snage za novo okupljanje ovih plemena. Dovedoše nam, uz našu pomoć “demokratski”, Dodike, Čoviće, Izetbegoviće i druge. Koliko im je narod bitan, izmisliše i proglasiše za “vitalni nacionalni interes” čak i puštanje gasova iz naduvenog stomaka. Tako se u Bosni drži stalna napetost, rat bez oružja.
Posao samouništenja u interesu svetskih moćnika, kao i u ratu, vode naši lideri a “rodoljubivi” narod kliče ulicama i izvršava prljave poslove. Sami nastavljamo uništavati međusobno poverenje i našu lađu “najposle na kakav golem kamen” navodimo, “na kome će se sva razdrobiti”, pa i mi sami. Popovi nas vodaju kroz gradove (kao nekada Milošević) a mi kličemo o ugroženosti Srba. Kao i u doba Miloševića, vičući o svojoj “ugroženosti”, prikrivamo pripremu svojih budućih nedela nad slabijim. Puni licemerja danima možemo slušati o razbijanju ćiriličnih tabli u Vukovaru a ne znamo ništa o napadima na objekte Kulturno umjetničkih društava Hrvata u Sremu i mnogo, mnogo toga.Tražimo prijatelje po svetu a komšije, braća po krvi, nam smetaju. Verujemo Trampu, Putinu, Merkelovoj, …; kako ko kome, a nemamo nikakvog poverenja u Ismeta, Jozu ili Jovu – koji su tu uz naša vrata. Od slobodnih ljudi postajemo, polako ali sigurno, roblje jer naše državice, iz kojih se odselilo od šestine do polovine (kako gde) građana, nisu više naše. Prodate su zajedno sa nama i uz našu pomoć. Pokazali smo, a to uporno i danas dokazujemo, da nemamo ni trunke samopoštovanja. A zna se da je nedostatak samopoštovanja najsigurniji put do nepoverenja i samouništenja. Kako na ličnom tako i na društvenom planu.
I pogledajmo se u oči, nemojmo stalno optuživati druge.
Znam da ako ne vratimo međunacionalno poverenje, za nas je sigurno došao kraj.
Piše: Zdravko Marjanović