Elma je rođena iste godine kao i ja. Ratne ‘94. Pričali su nam da su se tada vodile ozbiljne bitke za opstanak naše države. U školi su svi znali da Elma nema roditelje. Njoj niko nije dolazio na roditeljske sastanke, nikada se nije hvalila novom torbom od mame, a nije je ni tata nikada sačekao ispred škole. Šta to klincima uopšte znači? Ništa! Mala plavušica bila je stidna, nije imala marku za užinu, ali nije se žalila da je gladna. Dolazila je iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Bolja učenica od svih nas, brzo je postala miljenica svih prosvjetnih radnika. Nismo kao klinci razumjeli da je to ipak jedina ljubav koju je ona imala. Teta u domu ima još desetine drugih klinaca, nema vremena za sve. Njeno krhko tijelo je nedostatak te ljubavi vješto prikrivalo. Sad kad razmišljam, ona nije primala ljubav, ali imala je u sebi toliko da je dijelila svima nama. Čudna je to karma! Zamisli da dobiješ peticu, a nemaš kome reći. Trebaš na ekskurziju, a nemaš koga moliti za dopuštenje. İdeš na prvu maturu, a niko te ne prati od tvojih. Elma je samo djevojčica koja nije imala kada nekome biti kriva. Ostavljena je po rođenju. Nije znala ništa o ljudima čije gene nosi. Nikada se nisu javili. İz rodilišta je došla u dom. Tu je čitav život.
Prošle su godine. Putevi su se razišli. Srećem je na studiju. Upisala je psihologiju. Sad je to prelijepa plavuša, zgodna i vesela. Plijenila sve ljude oko sebe. Kad je pogledaš sa strane, niko ne bi rekao da je ipak niko nije grlio iz čiste ljubavi. Da ipak snagu nije pronalazila među najbližima. Nije njoj niko pričao da će biti najbolja, nisu joj ni obećavali mobitel za odličan uspjeh. Ko bi to sad rekao? Niko!
İmala je ona snage za dvoje. Voljela sve ljude s kojima je ikada kafu popila.
Danas slušam koleginicu, pričala je tome kako svake godine sve više majki ostavi svoje bebe. Naježila sam se. Na trenutak zamrzila ženski rod. Neće mi niko dati razumno objašnjenje za ostavljanje malog, sitnog bića koje je nastalo iz nečijeg ćejfa. Možda neko ima razumijevanja, ali ja ne. Život bih dala za malu raju, pa kako onda jedna “majka” može bez tih malih ručica, mirisa, dodira? Zamisli propustiš prvi korak, zubić, prvu riječ. Kažu da je to najveća sreća. Vjerujem im. Djeca su ljubav, makar ih i druga žena rodila. Pa kako onda živite s činjenicom da ste ostavile ta mala bića koja još sama ne znaju ni da jedu. Voljela bih vas shvatiti kao žena, ali oprostite mi što ne mogu. Kad ima volje, ima i načina da se izborite za te male klince. Vaša ljubav je njima potrebna, ljubav majke. Ali vi niste bile spremne svoj život mijenjati radi onoga što vam je na srcu ležalo.
U domu odrastaju neke nove Elme, sanjaju majčin zagrljaj, sigurnu budućnost, ali i strahuju gdje nakon školovanja?
Šta je država napravila da nam djeca iz doma ne ostanu opet na ulici? Ništa!