Pismo Aleksi Šantiću

Piše: Faris Begović za Zamisli.ba

Poštovani gospodine Šantić,

prije 94 godine ste napustili ovaj svijet, a i naš grad s njim. Ne znam, niti mogu znati, da li ste se ikada zapitali šta će se desiti s gradom u budućnosti. Stoga vam sada piše vaš sugrađanin iz budućnosti, 94 godine poslije vaše smrti. Prije dva dana, sa svoje police uzeh zbirku vaših pjesama. Dok sam iskašljavao prašinu koja me je obasula, slučajno sam okrenuo na vašu pjesmu ,,Zaboravimo” za koju, moram priznati, nikad nisam čuo.

,,Što da nas vjere na zlu mržnju gone, kad naša srca jednom vatrom biju? Kad naše majke pokraj čeda bdiju, zar jednu pjesmu ne pjevaju one?”, napisali ste. Pomislih:,,Da je ova pjesma bogdo imala odjeka među Mostarcima ili da ju je bogdo 90-tih neko širio.”, ali sada je kasno.  Poruka ovog stiha je davno pregažena, kao kakav mrav kojeg slučajno zgazimo na putu. Niti se na njega obaziremo, niti brinemo za njega. On nam je beznačajan. Beznačajan nam je jer smo se pretvorili u dvije velike konzerve u kojima se skupljamo i davimo u otrovu mržnje i  nacionalizma. Današnji Mostar ne biste mogli opisati kao u Vaše vrijeme. Pogled s Bjelušina iznad Vašeg Brankovca bi vam ipak dao lijep prizor. Naš grad ima svoje lice. Pogledajte ga izdaleka, vidjećete grad s novim modernim zgradama, parkovima, šetalištima koje se odsijavaju na sunčevoj svjetlosti. Iako vam to lijepo izgleda, vidite da je vještački, da je to maska. Približite se licu i skinite je.

Poštovani pjesniče, u današnjem Mostaru, ili ste ,,jedan”, ili ,,drugi”, a pošto se Vaša ličnost u sredini toga našla na samoj međi, bila je  prepuštena sama sebi i pojedincima s razumom. Na jednom dijelu grada, crnim slovima stoji:,,Ubij…!”, dok na drugoj strani stoji:,,Ubij…!” Razlikuju se samo u objektima rečenica, a svaki od njih označava stanovnika iz dvije konzerve. Često kruže glasine o bici koja se dogodila prošle noći. Ne zna im se broja. Tamo kod slavne mostarske gimnazije, gdje ste također izgubili svoje ime, često, dižu se šake u zrak, lete psovke, lica primaju udarce. Radi se o dvije strane. Šake su im iste, ljudske, s pet prstiju. Glasovi su im isti, puštaju ljudski, razumni jezik, a sudeći po njihovom tonu, radi se o mladim bićima. Uprkos tome, lica i dalje primaju udarce i šake se dižu. Tako su ih naučile konzerve.

Već 8 godina nemamo vlast, gospodine Aleksa. Već 8 godina, vođe dvaju velikih konzervi se ne mogu dogovoriti za bilo šta. Prepucavanja, svađe, optužbe, prijetnje, sve to ispunjava političku scenu u Mostaru. Istovremeno, u Fejićevoj ulici, u Vaše vrijeme, Sauerwaldovoj, svaki dan, u razmaku od par koraka me dočekuje ispružena ruka osobe spuštenog pogleda. To se ne dešava samo meni, to se dešava svakom sugrađaninu. Šta mi uradimo? Po koji od nas da nešto novca, ali nas većina prođe ravnodušnog izraza lica. Navikli smo, šta se može? Navikli smo ravnodušno prolaziti pored tih ljudi, ali smo zato navikli i ubacivati isti listić u četvrtastu kutiju svake četiri godine s istim zaokruženim imenima, s istim obećanjima, neispunjenim, izgovorenim u vjetar. Godine 1995, izgubili ste dio svoje ulice. Dali su ga nekom drugom s čijom ulicom je danas susjed. Taj ,,neko drugi” je Mile Budak, ni manje ni više nego šef propagande i ministar obrazovanja i vjere Nezavisne Države Hrvatske, fašističke tvorevine koja se pojavila samo 17 godina poslije vaše smrti. Bijaše to nemilo doba. Mnogi nedužni životi bijahu ugašeni. Nisu se zvali kako su se trebali zvati, šta možete?

Vidjećete da je Viša djevojačka škola u Titovoj ulici sada samo velika gromada. Iz nje nećete čuti ni jedan jedini mladi glas. Jedini zvuk koji možete čuti je graktanje vrana koje traže hranu u smeću. Vidjećete da je nekadašnji dom Mujage Komadine, našeg prvog gradonačelnika, građevina s dva velika stuba, balkonom, zidovima i ničim više. Naići ćete na još toga, ali ne želim ići dalje. Uslijed svega ovoga što sam vam nabrojao i što vas je sigurno zatrpalo kao lavina, sada prinosim u ovo pismo riječi nade.

Još uvijek je tu naš Stari most sa Starim gradom. Obnovljeni su. Znamo, nije to onaj stari, ali je i danas simbol našeg grada u cijelom svijetu. Prošle godine, 2 miliona ljudi ga je vidjelo.

U Pothumu, na nekoliko metara razdaljine, izdižu se munara i toranj crkve. Ne smetaju jedni drugima.

Crkva na Bjelušinama se obnavlja. Ubrzo će ponovo zasjati.

Osim onih mladih bića sa Španskog trga, postoje i bića koja su izašla iz konzerve, ali ne i iz Mostara. Razbijaju njene zidove.

Dva pozorišta igraju zajedno. Zajedno oduševljavaju svoje sugrađane.

Neretva je zadržala svoj smaragdni sjaj uprkos metalnim cijevima na njenim obalama.

Neki će reći da pretjerujem, neki će me nazvati izdajnikom svog naroda, neki će se složiti sa mnom, a neki neće ni razmisliti o ovim riječima, te će samo očima preletjeti preko njih. Mene, dragi pjesniče, najviše brinu ovi zadnji. I oni su stanovnici konzerve. Ne vole je, ostaju u njoj, stali su u njen sami rub, odbranili su se od njenog utjecaja, ali ne pokušavaju niti pobjeći, niti probiti njen zid. Ostaju u njoj i promatraju.

Faris Begović, Vaš sugrađanin

(ponavljamo tekst iz 2018. godine)

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.