Pisao sam o njoj i opet ništa napisao.
A, nije da nije bilo slova, zareza, točki i redova.
Napisanih pa izbrisanih rečenica.
Nije da nas nisam u glavi štimao, a u suštini nikad nas zajedno imao.
Štimao nas za svadbe, krštenja, izlete i planine.
Mora i jezera, jeseni i proljeća.
Putovanja i ostanke.
Pozdrave i rastanke.
Jer …
Koliko god ti bježao u septembru ti se vratim.
Na rođendane nam.
I opet nas štimam.
U odgovorima na tvoju čestitku meni.
Napisanim i izbrisanim rečenicama tebi.
Za rođendan.
Da se naštimaš.
Između slova i zareza, redova i točki.
Između rečenica.
Između zvukova poslane i primljene poruke.
Između mog- hvala i tvog- sretan rođendan.
Da se naštimaš.
Da te ujagmim.
Da te pišem.
I opišem.
Da te štimam.
I imam.
Na svadbama, krštenjima, izletima i planinama, morima i jezerima.
U jesen i proljeće.
Da ti dođem i ostanem.
Od januara do septembra i od septembra do januara.
I da zajedno otkrivamo zbog čega su najteži rastanci onih koji se zapravo nisu nikad ni sastavili.
A štimali su se.
I jagmili.
I nikad ujagmili nisu.
Preuzeto sa bloga Piso J