Petar i Pavle “žive” kroz djela dobrih ljudi

Anis Kosovac i Alen Drljević… čuvari istine

Preduslov za budućnost je suočavanje sa prošlošću. Čovjek ne može dalje ako nije riješio ono od juče jer kad dođe sutra onda je još jedan problem sa nama, prekjuče. To je jasno svakom čovjeku koji barem malo mozga ima. Zašto se narod BiH drži u prošlosti? To je slobodni izbor, ne jedan nego mnogi izbori do sada u kojima narod bira mučnu, bolnu i krvavu prošlost umjesto budućnosti. Narod bira jer ne misli svojim mozgom, a vlasti ih drže u prošlosti jer nemaju šta da ponude ni danas, a kamo li sutra. Šta se desi kada mladi, normalni ljudi svjesni situacije pokušaju da barem malo suoče narod sa prošlošću?

Znaš li ko je Anis Kosovac? Čuo sam i vidio mnogo toga o njemu, ali bih volio sresti tog čovjeka, ljudsku gromadu. Adis živi u blizini pravoslavnog groblja u Konjicu. Groblje koje kao i svako drugu, kao i sva mezarja svjedoče o našoj prošlosti. Svjedoče o zlu koje je naneseno čovjeku. Tako i to groblje u blizini Anesove kuće je ”knjiga” ispisana krvlju nedužnih ljudi, a svaka stranica koju čini jedan grob je priča za sebe. Odrastao je Anis sa mnogim od tih ljudi. Poznavao mnoge i družio se s njima, a neki… neki su mu nastavnici ili učitelji ili profesori bili. Gleda Anis kako ono poslednje što je ostalo da svjedoči o postojanju njegovih sugrađana, njihovi grobovi, zarasta u korov. Zna Anis dobro čiji su grobovi, kao što zna i koje te nevine ljude u grob poslao. Suludo bi bilo pokušavati i tražiti pomoć za uređivanje groblja od onih na vlasti. Mnogi od njih imaju ”zasluge” za postojonje tolikih grobova. Čekati da se neko od komšija pravoslavaca vrati i da se o tome pobrine, suvišno je. Oni koji su jos živi i žive negdje u svijetu ne žele ili ne smiju doći jer su oni koji su ih protjerali na vlasti.

Gleda Anis grobove porodice Golubović. Profesor i profesorka te njihova djeca Petar 7 godina bio i… ostao, a Pavle… 5 godina bio… i ostao. Njih ubiše zločinci koji su nosili uniforme Armije BiH i policije. Zašto su ubijeni Golubovići i ko ih je poubijao? Nisu oni bili nikakva opasnost niti neprijatelji nego samo Bosanci u svojoj kući. Ali… onaj koji je ”odlučivao o životu i smrti” već godinama je želio ono što su Golubovići imali, stekli svojim radom. Ubijeni su jer je na vlast došla bagra koja je uniformu obukla i koristila za pljačkanje, ubijanje. Jedne noći došli su, izveli porodicu, potrpali u auto. Odvezli malo dalje i pobili.

l… zamisli… zamisli da je Bog i sudbina htjela da mali Petar preživi, da otrči do punkta gdje su bili ”policajci i vojska” i zatražio zaštitu. Potražio spas za svoj dječiji život. A onda… onda su izrodi ljudski ponovo pozvali iste krvnike koji su pobili ostatak porodice. I… dođoše krvnici nazad, uzeše malog Petra ponovo u auto i… u smrt. Drugi put nije preživio. Suvišno je bilo šta reći o zločincima, a oni koji te zločince podržavaju i kriju, sami o sebi govore da su ljudski izrod.

Sudbina dva brata od 5 i 7 godina ponukala je Anisa da izgradi spomen-ploču koja ”oslikava” leđa dvojice dječaka kako zagrljeni u… grob odlaze. Pobrinuo se Anis i o cijelom groblju uz pomoć još nekolicine ljudi. A onda… onda je jedan čovjek po imenu Alen Drljević snimio dokumentarni film koji je nazvao po braći ”Petar i Pavle” želeći tako da omogući ljudima da se suoče sa činjenicom da nijedan narod nije zločinac, nego pojedinci iz naroda. Film je prikazan i na Federalnoj TV sto je izazvalo buru komentara od kojih se čovjeku povraća. Na svu sreću veći dio komentara je pozitivan. Jer ono što učini Anis, a kasnije i Alen mogu samo ljudi da učine. Ljudi koji vole BiH, vole svoje, a poštuju i tuđe. Traže pravdu za nevine žrtve, ali ne pravdu po imenima, nego pravdu za sve nevine žrtve. Bilo gdje u svijetu ta dva čovjeka bi dobila ljudsko priznanje za svoj rad, a to je ”Hvala vam, pravi ste ljudi” što je kod nas u BiH rijetkost.

Žale se (ne)ljudi kako je film ”izjednačavanje zločina”. A zar zločini nisu isti? Postoje li možda ”dobri” zločini u kojima se ubijaju žene, djeca, nevini ljudi? Kakvi su to zločini? Postoje li zločinci koji ubijaju djecu ne zato sto su zločinci nego što su ”patriote i junaci”. Probudi se čovječe… Dok pišem ove redove, ne mogu suze da zadržim. ”Djeca su to… marvo”, a tu samo na metar od mene moji unuci 5 i 7 godina stari. ”Pa to su djeca… narode”. ”Kako si, bolan, mogao da ubiješ djecu, stoko?” A ti koji ”pjeniš” na usta od muke što se istina objavljuje, trebao bi razmisliti ako imaš čime. ”Kakav je to ”junak” trebalo biti da se ubije cijela porodica i korijen im se zatrgne?” Takve ubice nisu ljudi, a kamo li nešto drugo, baš kao ni ti koji njihove zločine opravdavaš zločinima koje počiniše zločinci iz drugih etničkih grupa.

Svako ko je normalan, ko cijeni sebe, voli svoj narod, vjeru, Boga, neće se nikada, ama baš nikada, izjednačavati sa zločincima koji su ubijali za lični ”šićar”, a u ”ime” Boga i vjere. To je razlika između ljudi poput Anisa i Alena, te onih ”velikih” Bošnjaka/muslimana koji su spremni i vjeru i Boga blatiti da bi branili zločince koji nisu i ne mogu biti Bošnjaci/muslimani, niti Srbi/pravoslavci, niti Hrvati/katolici. Zločinci nemaju ni vjeru ni Boga. U kojoj to vjeri je ubijanje nedužne djece ”sveto”.

Hvala Anis Kosovac i Alen Drljević. Hvala što ste ljudi. Hvala što pravite razliku između čovjeka i zločinca. Hvala vam sto branite ”svoj” narod od onih koji su zločince, te zločine žele narodu u amanet ostaviti.

Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

Djeca bez djetinjstva

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.