Jedan od razloga zbog kojih vrlo često ne vidimo, nazivamo li to “zlo”, pokvarenost srca ili psihopatsko ponašanje – vjerovatno je taj što nam je teško povjerovati da takvi ljudi zaista postoje!
Kako se postaje pokvaren
Kao što se vidi iz samog pridjeva, pokvaren se postaje. To je pridjev od glagola pokvariti. Znači da je nešto ili neko moralo da pokvari onoga tko je takav, da se nije takav rodio niti je to stekao genetski. Čak tu osobinu nije stekao ni vaspitanjem. Pokvaren se postaje iz straha.
Strah je ključni termin koji nas vodi do psihologije pokvarenih ljudi. Isto kao što je pokvarenost osobina koja se odnosi na sve moguće potencijalne mane ljudskog ponašanja i razmišljanja, tako se sve one rađaju iz najrazličitijih, odnosno svih vrsta strahova. Dominantan je strah od materijalne propasti, od gubitka sredstava za život i preživljavanje, zatim strah od gubitka teritorije (tako dolazi do ratova koje takođje vode pokvarenjaci), strah od gubljenja društvenog položaja, strah od smrti i, što je možda najvažnije, strah od drugih ljudi.
Normalno je da strah od ljudi postoji zato što oni predstavljaju najveći problem uplašenima da će im ugroziti egzistenciju. Kod pojedinih pokvarenjaka ovaj strah je toliko izražen da se boje da komuniciraju oko sasvim običnih stvari s neznancima. Na primjer, strah ih je da porazgovaraju sa seljakom na pijaci, boje se da pitaju nekoga da se u nepoznatoj sredini ne izgube, neki idu toliko daleko da ne mogu čak ni da izvade račun u banci jer nemaju hrabrosti da stupe u kontakt sa šalterskom službenicom ili službenikom, pogotovo zato što su najčešće u uniformama. A uniforme dodatno ulivaju strah kod pokvarenjaka jer one za njih predstavljaju autoritet, odnosno vlast – strah i trepet! To je toliki strah da su u stanju da se ukamene ako im policajac priđe na ulici samo da bi ih legitimirao. Poznajem popriličan broj pokvarenjaka koji tako reaguju na obične ulične kerove, kako ih nazivaju u njihovom odsustvu.
Pokvarenjak se ne postaje ni vaspitanjem. Moguće su greške u vaspitanju ukoliko roditelji previše oko svega povlađuju i ugađaju, ali ovakvo ponašanje roditelja nesrazmerno je veće u odnosu na broj pokvarenjaka. Da bi ovo ugađanje leglo na plodno tlo, potreban je određen karakter, struktura ličnosti, da bi se postalo pokvarenjak, ali taj karakter je sam po sebi dovoljan da nikakvo vaspitanje ili promjena u načinu vaspitanja jednog pokvarenjaka neće sprječiti da se kroz život kreće laktajući se i gazeći po leševima.
Ipak, ovo je u kontradikciji s početnom tvrdnjom da se pokvaren postaje, a ne da je urođena osobina. Na ovo, priznajem, nemam precizan odgovor, ali psihologija vjerovatno ima. Pokvaren se postaje u momentu oblikovanja karaktera, što je moguće da se događa još u prenatalnom periodu.
Pokvarenjaci i njihovo ponašanje!
O ovome je ponešto već rečeno. Pokvarenjaci su plašljivi ljudi i zbog toga će se neznanaca najčešće kloniti. Suprotno tome, kad namirišu žrtvu, a žrtve su po pravilu obični ljudi koji ne očekuju pokvarenjake u blizini, pretvoriće se u najbolje prijatelje. Tako će makar nazivati svoje žrtve koje su po pravilu dobro materijalno obezbjeđene. Novac, naime, jako dobro rastjeruje sve strahove, strah od egzistencijalne propasti, strah od nepoznatih, ulijeva povjerenje kod uniformiranih ljudi i kod onih koji za njih znače strah i trepet – za vlast!
Stoga se svakom može dogoditi da mu najveći pokvarenjak postane najbolji prijatelj, pa čak i partner. Gotovo da nema čovjeka koji nije to iskusio. Poslije toga slijedi razočaranje, ali obično dolazi prekasno. Pokvarenjak napušta prijatelja ili partnera čim osjeti da materijalna sigurnost nestaje baš kao što pacovi prvi napuštaju brod koji tone. A događa se i da mora da pokrade prijatelja da bi se na nekom drugom mjestu materijalno pokrio. I kroz ovo smo skoro svi prošli.
Pokvarenjaci zbog toga uvijek biraju sigurna zanimanja kao što je odvjetnici, medicina, politika, biznis ili, rijeđe, kriminal. Za kriminal se odlučuju samo rijetki pokvarenjaci jer, uprkos tome što donosi laku materijalnu sigurnost, on nosi previše rizika. Zato je među običnim lopovima od pobrojanih zanimanja najmanji broj pokvarenjaka. Lopov se uglavnom postaje iz nužde i vrlo često među njima ima i vrlo visokomoralnih ljudi. Kod ostalih pobrojanih struka, ovaj postotak je neuporedivo manji.
Pokvarenjaci su zbog straha od nepoznatih ljudi uglavnom ćutljivi i neprimjetni kad se nađu među njima.
Zamislimo tipičnog pokvarenjaka u kafani, kafiću ili restoranu. Konobari su, primjera radi, nepoznati ljudi. Postoje dvije moguće reakcije pokvarenjaka na njih (a sjetimo se da i oni nose uniforme). Pokvarenjaci će prema njima biti ili previše snebivljivi ili će se braniti pretjeranim osmjehivanjem i primjetno nategnutim glupiranjem, a često i lupetanjem gluposti od kojih ostalima za stolom često može da bude vrlo neprijatno. U svakom slučaju, nikad pred neznancima neće biti opušteni i smireni. Isto važi i za telefonske razogovore s neznancima. Ili pretjerana zvaničnost, zbunjenost, uplašenost i ponovo bujica izvinjavanja i zahvaljivanja bez ikakvog razloga iz čista mira, ometano disanje i zamuckivanje uvijek će pratiti telefonski razgovor pokvarenjaka s nepoznatom osobom s druge strane veze. Zbog toga pokvarenjaci obično izbjegavaju da se javljaju na telefon. Naravno, ima i onih pokvarenjaka sa drugog ekstremnog pola – onih koji će se braniti pretjeranom pričljivošću i nepotrebnim i glupim humorom, baš kao i u slučaju s konobarom.
Kako se riješiti pokvarenjaka
Ovo će ići malo teže, jer ako pokvarenjak ne ode sam a vi ga tjerate od sebe, to za njega predstavlja pravu propast i čitav raspad sistema i spreman je na sve da ga ne napustite. Upoznala sam pokvarenjake koji su spremni na toliko poniženje kakvo se inače može sresti samo u literaturi i filmu. Točnije, u sapunicama. Sve će učiniti da ga ne ostavite, opet iz straha od ostavljanja, a naročito zbog povrijeđene sujete koja je veoma bitna za funkcioniranje u svijetu u kom vlada strah.
Ipak, problem nije nerješiv. Budući da je izvorište svakog pokvarenjaka strah, dovoljno ga je pošteno zastrašiti i on će se, iako prilično skrušeno, sam povući. I neće se više nikad javiti. Govoriće o vama najveće gadarije čitavog života, to se podrazumjeva, ali makar ga više nećete imati u svom bližem okruženju. U nekom daljem će zauvijek ostati, ali to je cijena koju morate da platite zato što ga na vrijeme niste pročitali. Kaže Pavle Ćosić.
Stoga, poruka svim običnim ljudima – prepoznajte hulju na vrijeme. Oni će se svejedno snaći i bez vas, izgradiće društvo po svojoj mjeri, čak saplitati jedni druge na tom poslu, ali ne toliko da jedne druge ometu u zajedničkoj namjeri, a to je da nemoral pobjedi. Uostalom, vrana vrani oči ne vadi.
Piše: Žana Alpeza