Bila sam klinjo kada sam spakovala kofere i otišla na studij u Sarajevo. Mala soba na Pofalićima. Ulica strma, strmija od bilo kakvog životnog uspona, a meni, opet, najdraža. Topla kuća drage tete Zine. Uvijek me sa predavanja dočekivala sa vrelom kafom i pokojom kockicom čokolade. Bez grožđica. Znala je da ih ne volim. ❤ Tebe sam upoznala sasvim slučajno. Onako kako se i poznaju pravi ljudi i onako kako se dešavaju najljepše stvari – slučajno. Apsolvent na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Prkosno ponosan, ali insan. Pogleda vrelog kao žar. Duše čiste i ponekad prljavih šaka od unošenja tati uglja.
Vilsonovo, vjetar, sunce, mi i nama dosta. Tvoji poljupci su se tako znali zapetljati u moju kosu… Nikad ih nisam uspjela rasplesti. A kosu sam u ratu morala odsjeći.
– Bane, bojiš li se ti ovog svega?
– Ma jok, bona. Sraće i prestati. To se ti, majke ti, bojiš?
– Ma ne bojim… Nego, teta Zina kaže da će baš biti gusto… Pa…
– Ma joj Amina, znaš tetu Zinu… Sekira se vazda.
– Jah, vala si upravu.
Stisnula bih mu šake i ničeg se nisam bojala. Kakvo bombardovanje, kakve opsade. Pjevao mi je i molio me da samo slušam melodiju. To me spasilo da ne šiznem.
– Amina! Bane… Bane je…
– Azra, šta?! Šta Bane?
Lomila je prste, a u meni se duša prelamala. Pucala. Dah se gubio.
– Poginuo… poginuo, Amina!
***
Prošlo je od tada dvadeset godina. Sarajevo je moja rak rana. Moja. Boli i volim je, jer… to je moje. Sreća pa sama sebi mogu napisati recept za antidepresive. On je tad bio moj antidepresiv. On me tada održao mentalno stabilnom. Danas se zahvaljujem svaki dan Bogu na uznapredovalosti medicine.
-Amina, zovem te da ti kažem da ću navratiti do Saraj'va. Pa sam kont'o da skoknem do tebe… Zovem te iz Hamburga.
– Šta je tebi, bolan, Nihade? Zoveš nakon dvadeset i kusur godina. Ne pitaš ni kako sam, šta radim, imam li muža, djecu…
– Upravu si. Izvini.
Tu, tu, tu… Zvuk poklopljene slušalice.
Šupak i šupljak! Nisam bila dobro. Prividno jesam. Radila sam kao ljekar na UKC Sarajevo. Nisam imala ni muža, a ni ljubavnik mi nije trebao. To sam nešto uvijek kontala da je jeftino i da, ipak, sebi ne želim prijuštiti to.
Nisam imala ni djecu. Imala sam jedno tijelo bez ičeg živog u njemu, sem neizbrisive ljubavi prema Banetu. I to je, eto, ta priča. 🥀