Ogovaranja i tračevi – preživjeti ljudsku zlobu!

Nemoguće je zamisliti jedan dan u našem životu da ljudi ne pričaju, ogovaraju, tračaju o „Nekome“? Zašto je to tako – nepristojno ,bezobrazno, pohlepno, opasno pričati o „nekome“ bez njegove/njezine prisutnosti! Kada bi se ovoga pravila pokušali pridržavati i ostati pribrani da „pazimo što govorimo o nekome“, uvidjeli bismo da tračevi i ogovaranja nemaju dugoročnu korist. Ali, teško je to, skoro nemoguće, a u ovome članku ćemo vidjeti na osnvu istraživanja, sociološko-antropološkog stajališta, zašto čovjek kao biće ima potrebu za ogovaranjem ili tračanjem.

Neka istraživanja koje sam čitala kažu da žene dnevno izgovore 24 tisuće riječi, a muškarci oko 12 tisuća riječi. Onda, ako je istraživanje doista točno, žene su po evolucijskoj i genskoj kategoriji sklonije više tračati no muškarci!

Dio svakodnevnog ispijanja kava zasigurno je dijeljenje informacija o ljudima čije šalice kave nisu za tim stolom. Prema rezultatima nekih istraživanja, oko 60% razgovora odraslih ljudi uključuje osobe koje tim razgovorima ne prisustvuju. Međutim, kada se dijele informacije o odsutnima, a kada se zapravo radi o ogovaranju? Postoje li i neke „dobrobiti“ ogovaranja? Jesu li ogovaranju skloniji muškarci ili žene?

Kako bi izgledala ili izgleda definicija ogovaranja?

Zapravo nije lako definirati ogovaranje riječima, a da ta definicija odgovara intuitivnom shvaćanju svih ljudi o tome što je to ogovaranje.

Mnogi ljudi pod ogovaranjem podrazumijevaju čisto iznošenje činjenica o nekome (npr. Ivana nije primljena na medicinu; Josip je jučer zaglavio u prometu sat i pol vremena). Da bi se takav razgovor smatrao ogovaranjem, iznošenje činjenice (informacije) mora biti praćeno evaluativnom informacijom. Drugim riječima, treba biti praćena informacijom na osnovu koje možemo procjenjivati neku osobu, i to na način da nam ta osoba „padne u očima“, odnosno da ju procjenjujemo na negativan način. Primjerice; „Ivana je bila lijena i nije se puno pripremala za maturu pa nije primljena na medicinu; Josip je glup, odbio je moj savjet da ne ide tom ulicom na posao pa je zaglavio u prometu sat i pol vremena“.

Dakle, dvije su komponente ključne u definiranju ogovaranja: razgovor mora biti o trećoj, odsutnoj osobi (ili osobi koja je prisutna u prostoriji, ali ne čuje razgovor), te informacija koja se tijekom razgovora iznosi mora biti evaluativnog sadržaja (dakle, da utječe na procjenu osobe o kojoj se govori).

Bez evaluativne komponente ne bi bilo razlike između dijeljenja informacija o nekome (činjenica) i ogovaranja. Osim ove dvije „glavne“, u razgovoru moraju postojati druge komponente da bi on bio smatran ogovaranjem. Vrlo je važna valencija informacije koja se iznosi, odnosno odnosi li se ta informacija na nešto pozitivno ili na nešto negativno o odsutnoj osobi. Iako ljudi iznose i pozitivne informacije o drugima, to se smatra hvaljenjem (hvalisanjem; ako se iznosi pozitivno o bliskoj osobi).

Kad ljudi ogovaraju, najčešće se radi o tome da „iznose smeće“ (spread dirt, talking trash), često prije toga priznajući da znaju da to što govore nije dobro („Mrzim ogovarati, ali…“; „Sad širim loše informacije, ali…“).

Bitna karakteristika ogovaranja je i njegova neformalnost. Ona se odnosi na to da informacije koje se iznose tijekom ogovaranja ne moraju nužno biti istinite. Za trač se „zna“ da nije 100% točan kao informacija. Ljudi obično ne vjeruju svemu što čuju i skeptični su kad čuju neki trač. Stoga je ogovaranje uglavnom neformalni oblik komunikacije. Osim toga, prema laičkoj teoriji ogovaranja, ogovaranje je usputni razgovor između ljudi koji provode neko vrijeme zajedno. Zapravo, često se na ogovaranje gleda kao na „pauzu“ koju ljudi uzimaju da se „odmore od formalnog života i razgovora“. Tako se često ogovara za vrijeme pauze za kavu ili cigaretu – u trenucima kad se ljudi, na primjer na poslu, mogu „ponašati neformalno“.

Zatim, budući da se ogovaranje odnosi na treću osobu, onu koja ne prisustvuje razgovoru, ono je indirektno i često se na njega gleda kao na oblik indirektne agresije (kao što je spomenuto u prošlom članku).

Iz navedenog se može zaključiti da ogovaranje nije lako definirati. Zaključna bi definicija mogla biti: ogovaranje je neformalni oblik razgovora o odsutnoj osobi (osobi koja ne prisustvuje tom razgovoru) na način da osoba koja je slušač negativno procijeni osobu o kojoj se govori, odnosno da joj ta odsutna osoba „padne u očima“.

Kako bi svrstali ogovaranja i tračeve?

Postoje dvije osnovne vrste ogovaranja, s obzirom na njihovu funkciju i motivaciju, odnosno cilj osobe koja ogovara.

U skladu s laičkim poimanjem ogovaranja, u podlozi ogovaranja većinom su antisocijalni motivi – radi se o namjernom pokušaju ocrnjivanja neke osobe. Međutim, u podlozi ogovaranja mogu biti i prosocijalni motivi. Netko može širiti negativne informacije o trećoj osobi s ciljem da osobu s kojom razgovara zaštiti od nepravde ili iskorištavanja koju je sam doživio od strane osobe koju ogovara. Na primjer, Dunja može upozoriti Anu na suradnju s Ivom, tj. reći Ani da joj suradnja s Ivom nije „upalila“ jer Iva često „zabušava“ i mijenja dogovorene termine radnih susreta ili se uopće na njima ne pojavi.

Tako Feinberg (2012) govori o „vrlinama ogovaranja“ (virtues of gossip), Znanstvenici su stoga uveli termin „dobro ogovaranje“, a pod njim podrazumijevaju svako ogovaranje koje nema sebične ciljeve.

Dakle, „dobra strana“ ogovaranja bila bi negativan utjecaj na ugled („reputaciju“) ljudi čije ponašanje nije društveno poželjno i upozoravanje drugih ljudi na takva ponašanja (tj. ljude). Na osnovu takvih informacija dobivenih ogovaranjem, ljudi mogu bolje (kvalitetnije) odabrati romantične partnere, poslovne partnere ili prijatelje.

Što kažu antropolozi-zašto je to tako?

Uz to, rezultati antropoloških i socioloških istraživanja pokazali su da su najčešće teme ogovaranja osobne kvalitete i posebnosti, ponašanja koja nisu uobičajena za neku osobu („iznenađenja u ponašanju“), mane i nedostaci, naglašavanje razlike između onoga što neka osoba govori i onoga što radi, socijalno nepoželjno ponašanje (laganje, varanje), životne nesreće (na poslovnom ili osobnom planu) i propusti u ponašanju.

O kome ljudi vole slušati „sočne priče“?

Zainteresiranost ljudi za neki trač ovisi o tome o kome je taj trač (koju se osobu ogovara). Ljudi su osobito zainteresirani za informacije o partneru, rođacima, kolegama iz struke, poznatim javnim osobama, i to osobito ako se radi o osobama istog spola. Osobe istog spola prema evolucijskoj su psihologiji glavni društveni suparnici, a i isto tako i važni prijatelji i suradnici. Takvi odnosi najčešće postoje između osoba slične životne dobi, stoga su ljudi najčešće zainteresirani za informacije o drugim osobama istog spola i slične dobi. Nekoliko je istraživanja to i potvrdilo (npr. McAndrew, Bell i Garcia, 2007). Ta su istraživanja pokazala i ovo: ljudi vole znati o „skandalima“ i nevoljama (ne o pozitivnim događajima) svojih suparnika i ljudi na visokim položajima u javnosti jer su im te informacije važne u socijalnom natjecanju. S druge strane, ljudi vole znati o pozitivnim događajima svojih prijatelja i rodbine jer će ih najvjerojatnije nastojati iskoristiti u svoju korist kad to bude moguće.

Spol i ogovaranje

Što se spolnih razlika tiče, riječ „trač/ogovor“ godinama se veže uz ženski spol. I u Bibliji se poziva na oprez u vezi ogovaranja općenito, a posebno ženskog ogovaranja. Biblija je pretežno pisana u muškom rodu, uz zamjetljivu iznimku kod opisa udovica:

…“ A uz to se (udovice) uče biti besposlene i skitati se po kućama, i ne samo biti besposlene nego i ogovarati, miješati se u tuđe poslove i govoriti ono što ne bi smjele“… (Timoteju 5,13)

Percipirana univerzalnost povezanosti između ženskog spola i zlonamjernog ogovaranja također se ogleda i u staroj kineskoj poslovici prema kojoj je „jezik mač žene i žena se brine da on ne otupi“. Stavljajući narodnu mudrost na stranu, postavlja se pitanje postoje li konkretni podaci da su žene sklonije ogovaranju nego muškarci i jesu li sklonije ogovaranju na agresivan način, s namjerom narušavanja odnosa neke osobe s drugim ljudima? Podaci postojećih istraživanja upućuju na sljedeće:

Žene su, u odnosu na muškarce, sklonije ogovaranju drugih osoba istog spola.!!! (zapamtite).

Muškarci „tračeve“ najčešće dijele sa svojim romantičnim partnerom, a žene podjednako i s romantičnim partnerom i s osobama istog spola (drugim ženama).

Iako su muškarci „zainteresirani“ za novosti o drugim muškarcima, ta njihova zainteresiranost je ravna nuli kad se pogleda zainteresiranost žena za informacije o drugim ženama.

Općenito, žene ogovaraju više nego muškarci i to obično bliske prijatelje i rodbinu. Muškarci su skloniji pričati o sebi i svom poslu i više se samopromoviraju.

Međutim, to sve ne znači da su žene agresivnije i „zločestije“ od muškaraca već govori o tome koju vrstu nasilja preferiraju žene.

Na ogovaranje se gleda kao na uobičajeno i zapravo društveno nepoželjno ponašanje. Kao što svaka medalja ima dvije strane, i ogovaranje ima svoju dobru i lošu stranu. „Mračna“ strana ogovaranja je ta da je ono način manipulacije ugledom drugih osoba prenošenjem negativnih informacija o osobi, koje ne moraju nužno biti istinite. Dobra strana je ta što na taj način ljudi mogu saznati informacije na osnovu kojih mogu bolje odabrati prijatelje, romantične ili poslovne partnere. Svevremenska pretpostavka da su žene sklonije ogovaranju u negativnom kontekstu više je od stereotipa. Žene su osobito zainteresirane za životna događanja drugih osoba ženskog spola i, u usporedbi s muškarcima, često ogovaraju na agresivan, kompetitivan način…

Bez obzira koliko ljudi tračali,ogovarali nas ostanimo svoji, prisebni, ne spuštajmo se na granice koje nemaju smisla, koje drugima donose samo nevolje. Jer ipak je vrijeme najbolji pokazatelj!

Source: istraži.me

Piše: Žana Alpeza

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.