Od Dana mladosti do Dana žalosti

Koliko emocija, divnih sjećanja, bolnih sjećanja, radosti i tuge može čovjek da preživi u toku jednog jedinog dana. Dana poput 25. maja, Dana mladosti nekada. Dana 25. maja Dana žalosti u Tuzli, ali i širom naše BiH kod svakog čovjeka koji ima ljudska osječanja. I dok razmišljam od Danu mladosti, neka toplina se širi tijelom poput one koju čovjek osjeti kada sretne neku dragu mu osobu. Ja ne sretoh nikog osim sjećanja u kojima vidjeh mnogo, mnogo onih koji, na žalost, više nema među nama, a koji su mi toliko topline i dobročinstva unijeli u moj život. A… da budem iskren, da me svako sjećanje na moju mladost i mladost moje generacije obraduje i rastuži.

Slavili smo Dan mladosti i rođendan čovjeka kojeg su mnogi voljeli, poštovali. Čovjek čija je riječ bila vrijedna i poštovana kao riječ rijetko kojeg drugog državnika tog vremena. Tada nisam mogao ni slutiti da postoji toliko onih koji su ga ”voljeli” iz straha, a na svakom koraku mu željeli ono najgore. Suvišno je bilo šta govoriti o tom čovjeku. Svijet je sve rekao kada se okupio na njegovom poslednjem ispraćaju. A slavili smo i mladost, jer jadna je i bijedna ona zemlja u kojoj mladosti ”nema” ili iz koje mladost bježi. Doček Štafete mladosti bio je događaj koji je, barem tako ga veliki broj ljudi vidjelo, imao za cilj da ”izdigne” našeg Predsjednika na nivo na kojem niko prije njega nije bio niti će kada neko biti. Ima nešto u tome, ali slet i sve oko toga je bila ”promocija” moći mladih ljudi. Ljudi koji u svojoj domovini imaju budućnost. Osjećaju se sigurno, zašticeno ne samo od svojih familija nego i društva.

A onda… onda dođe vrijeme mraka, iako ga današnji ”vladari” i njihovi simpatizeri nazvaše ”vrijeme svjetlosti”, jer ko biva živješe u mraku. I kada (ne)ljudi koji su u ”mraku” odrastali i maštali o danu kada će sopstvenu državu rušiti, dobiše priliku da se pokažu na svijetlosti, oni su je iskoristili maksimalno te pokazali svoje bijedno lice čiji izgled je mržnja oblikovala. A… svi mi dobro znamo, sve što je stvoreno iz ljubavi, lijepo je. A kakvo je ono što se stvara u mržnji imali smo priliku da vidimo i da, na žalost, i dan-danas to gledamo. Dođe vrijeme mraka iz kojeg iziđose krvave aveti najcrnje prošlosti ljudskog bića. Aveti fašizma i onih koji su ga osmislili i slijedili kao i njihove jeftine sluge širom svijeta.

Šta očekivati od onih koji su odgajani da mrze? Šta očekivati od onih koji su 45 godina živjeli dvolično. Imali jedan ”život” u javnosti gdje su svoja nakaradna lica ”kitili” osmjehom od kojeg se svakom normalnom čovjeku želudac okrene. Ali… ti (ne)ljudi su veći dio vremena živjeli u sjenci dobrote, a u mraku gajili mržnju. Mržnju prema svakom ko nije kao oni. Svakome onom koji ne misli i ne čini kao oni. Pa zar je čudno onda sve ono što nam se desilo? Zar je čudno da nam je mladost gotovo iskorijenjena tih 90-tih godina kada su tamo neki ”veliki” Bošnjaci, Srbi i Hrvati u smrt slali tuđe sinove, a svoje brižno čuvali ili poslali na sigurno. Nije čovjek koji imalo u sebi ima ljudskosti mogao okrenuti artiljeriju koju smo zajedno stvarali kako bi se ”branili” na omladinu koja je šetala i pokušavala normalno živjeti. Samo krvnik može okrenuti ”cijevi” smrti prema mjestima gdje, dobro znaju, se kreću nedužni civili.

”Kapija” u Tuzli je samo vrh krvavog ”brijega” nastao na nevinim mladim žrtvama ludosti onih koji su za sopstveni interes sve ”prodali”. Koliko je djece ubijeno u Sarajevu od granata, u Brčkom, Zenici, Vitezu, Travniku i drugim mjestima po kojima su ”oslobodilačke” vojske sijali užareno olovo. Koliko je mladih života ugašeno, a da ti mladi ljudi nisu ni znali zašto? Znali su samo da ”moraju”. A koliko je tek života ugašeno od krvavih ruku ratnih zločinaca koji su se ”sladili” koljući, paleći, silujući, progoneći. Koliko je mladih života uništeno, prije svega ženskih, koje su tamo neki ”veliki” junaci obeščastili kako bi zadovoljili svoje bolesne životinjske nagone. Nisu mrtvi samo oni koji su ubijeni. Mnogo je ”mrtvih” koji se kreću, dišu, jedu, a ponekad se i osmjehnu, ali… njihov život su uništili krvnici onoga dana kada su ih obeščastili. I da zlo bude veće, takvi ”junaci” se herojima ”našim” nazivaju, jer sve gnusne zločine počiniše zbog ”svog” naroda, vjere i Boga.

Svako od vas koji ovo čita zna dobro na šta ja i na koga mislim. Ne mislim i ne krivim ja pravoslavce, katolike ili muslimane nego zločince koji su u njihovo ime ubijali, klali, silovali, progonili, pljačkali. A onda, nakon nekoliko krvavih godina, dođe ”mir”. U toku tih nekoliko godina ubili smo mladost, vjeru u ljude i Boga. Ubili smo poštovanje i sve ono što u nama je bilo ljudsko. A ”ubili” smo i našu domovinu. Domovinu koja nije niti će kad biti cijela niti nezavisna niti domovina svih onih koji u njoj žive. Podijelili smo ljude, državu, podijelili smo se na stotine podvrsta, ali ni u kojoj od tih podjela nije potrebno biti ”čovjek” već neko i nešto sasvim drugo.

I… što je najbolnije…. ”ubijanje” mladih i mladosti nastavljeno je nakon rata sada još žešćim metodama koje mladom čovjeku ne dozvoljavaju da opstane ili ostane u svojoj domovini. Današnja vlast je protjerala na stotine hiljada mladih iz BiH. Više nego što je rat učinio. A svaki mladi čovjek koji bježeći pred korupcijom, kriminalom, nacionalističkim idealima i slično, nikada se neće vratiti u BiH. Hoćemo li i kada podići nas glas i reći ”SAD JE DOSTA” i umjesto mladih iz BiH ”protjerati” neprijatelje BiH koji su je podijelili u nacionalne torove.

Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

Djeca bez djetinjstva

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.