Neka druga vrsta vela ignorancije

Umjesto da su ignorantni po pitanju da li je neko bogat ili siromašan, muškarac ili žena, Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Ostali, dogovori o raspodjeli vlasti u Bosni se tiču samo znanja o tome šta ste i šta morate biti

vog vikenda sam pročitala priču u The New York Timesu o roditelju koji posmatra kako njegov jedanaestogodišnji sin stvara viziju o tome na koji način bi se fiktivnom planetom najbolje upravljalo i vladalo, a kao dio školske domaće zadaće tokom Covid-ere. Posmatrajući kako napreduje domaća zadaća, autor je objasnio opsesiju svog sina “kreiranjem sistema vladavine koji je efikasan, ali i nekoruptivan”, duboko uvjeren da je ovo barem djelimično povezano sa onim kroz šta je dijete prolazilo posmatrajući život, apsorbujući medijske sadržaje i težeći da protumači reakcije koje na sve ovo dolaze od njegove sopstvene porodične mreže.

Dogovor lidera

On je također uporedio prethodni interes mladog konstitucionaliste za distopijsku fikciju mladih sa ovom zadaćom više zasnovanom na stvarnosti o društvenoj organizaciji i pravnoj praksi. Dječakova vizija se manje ticala svemirskih brodova i vanzemaljaca, a više vladavine zakona koja je bila usmjerena na efektivno donošenje odluka i pravičnost.
Iako to jedanaestogodišnjak vjerovatno nije ni znao, ova zadaća ima snažne odjeke liberalnog američkog političkog filozofa Johna Rawlsa, koji je, u vlastitom nastojanju da secira moralno ljudsko i društveno ponašanje, predvidio mogućnosti slobodnih institucija, građanskog jedinstva i legitimne upotrebe političke moći. Rawls je razvio ideju vela ignorancije – konceptualnog pristupa usmjerenog na to da se obezbijedi da odluke koje donose pojedinci, i pojedinci koji zajedno rade, treba da razvijaju ljudi koji bi bili ignorantni o tome kakve bi njihove lične okolnosti mogle biti u datom scenariju. Tako da osoba koja je dobila zadatak da razvije model za zajednicu, društvo ili zemlju ne bi znala prilikom izrade zakona, pravila i institucija, koji će biti spol, boja kože, religijsko opredjeljenje onih koji žive u toj državnoj strukturi, pod tim pravilima. Neznanje o tome kako bi lično bili situirani u pogledu socio-ekonomskih okolnosti povećalo bi vjerovatnoću da sistemi budu izvedeni na pošten, pravičan, objektivan i ravnopravan način. Naprimjer, bilo bi manje vjerovatno da bi neko predložio ekonomske strukture koje bi jačale patrijarhalne sisteme ako ne bi bio siguran u to da će biti žena u tom društvu. Ili, neko bi bio manje sklon da favorizuje zakone koji se odnose na privatizaciju izvora svježe vode ako ne bi bio siguran da će živjeti u društvu gdje se čista voda uvijek uzima zdravo za gotovo.
Ovaj podsjetnik na Rawlsovo filozofiranje sam uporedila sa “dogovorom” koji su postigli lideri dvije političke partije o tome kako podijeliti Grad Mostar u Bosni i Hercegovini i kako konačno početi dijeliti visoke političke pozicije. Mostar više od decenije nije imao lokalne izbore kao posljedica nesposobnosti stranaka da implementiraju rješenje Ustavnog suda iz 2010. godine kojim su ukinute odredbe Statuta Mostara i Izbornog zakona. Vladajuće stranke se nisu mogle složiti oko pravila, a kao posljedica toga građani su bili lišeni prava na glasanje na lokalnom nivou više od 10 godina. Sada, bez javnih konsultacija ili otvorene rasprave, ove dvije stranke su očigledno donijele odluku o vladavini i podjeli koju žele. Odsustvo transparentnosti u “dogovoru” baca neku drugu vrstu vela ignorancije na cijeli scenarij, posebno što inostrane diplomate hvale ovaj netransparentni, neparticipativni, negrađanski “dogovor” postignut daleko od očiju javnosti i iza zatvorenih vrata.
Ostaje da se vidi kako će se detalji dogovora implementirati u praksi, ali ako su se stranke o njemu dogovorile, onda zaista nije važno šta građani Mostara ili drugi građani misle. Ovo je bit partitokracije koja definiše zemlju; stranka nadvlada demos u trendu koji je uznemirujuće poznat na drugim mjestima, od Španije do SAD-a, gdje je sada odluka pojedinca da nosi kačket sa Trumpovim sloganom (MAGA) ili masku za lice direktan znak pretpostavljene preferencije političke stranke.
Dvije političke stranke koje su postigle ovaj dogovor će tvrditi da će on osigurati efektivnu podjelu moći. Međutim, dvije i po decenije su pokazale da raspodjela vlasti od strane političkih partija rezultira neodgovornom raspodjelom moći, razvedenom od odgovornosti. U kombinaciji sa istorijom stranački usklađenog pokroviteljstva koje određuje izglede za nečije zapošljavanje ili uspjeh u tenderskom postupku, zapljena države i stranke postaje norma. Ova metoda donošenja odluka je u potpunoj suprotnosti sa Rawlsovim moralnim prijedlogom. Umjesto da su ignorantni po pitanju da li je neko bogat ili siromašan, muškarac ili žena, Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Ostali, dogovori o raspodjeli vlasti u Bosni se tiču samo znanja o tome šta ste i šta morate biti. To je najgora kombinacija identitetske politike i nultog esencijalizma. Ako je bošnjačkoj stranci dodijeljeno jedno mjesto u javnoj kompaniji, hrvatskoj će biti dodijeljeno drugo. Ako jedna stranka “dobije” direktorsku poziciju, druga dobija mjesto zamjenika. Zaključavanje u vlasti bez obzira na glas, bez obzira na popis, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh u vladanju – ništa od toga nije važno ako je sistem namješten. Ovo se ne dešava samo u Bosni. Vidimo da se ovo dešava u besramnom prekrajanju granica izbornih jedinica u SAD-u i uobičajeno je u drugim mirovnim kartelima, kao što je Liban. To se tiče strukturiranja sistema tako što se unaprijed zna šta će ko tačno dobiti i osiguranja glasova koji će dodatno podržati ovaj svršen čin putem otvorenog ili diskretnog kupovanja glasova, pritiska na glasače ili izborne krađe.

Mladalačka vizija budućnosti


Dugo priželjkujem da vidim šta bi učenici u Mostaru, ili Sarajevu, Banjoj Luci ili Brčkom smislili kao metodu vladavine u svojoj zemlji ako bi im dali konceptualni okvir Rawlsovog vela. Kako bi oni željeli da društvo funkcioniše ako ne bi znali koju etiketu oni ili njihovi roditelji možda nose, kako i da li se oni ili njihovi susjedi mole i da li ili ne imaju kontakte na uticajnim položajima? Pretpostavljam da bi takva mladalačka vizija budućnosti bila dosta drugačija od dogovora postignutih među odraslima, koji se i dalje oblikuju nekom drugom vrstom vela ignorancije koji je oblikovao njihov pristup politici za jednu generaciju.


(Autorica je blog izvorno objavila na stranici Democratization Policy Council)

Preuzeto sa Oslobodjenje.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.