Donose se odluke, kuju se planovi, svjetlucaju nade da će Nova biti puno bolja od Stare. Planira se neki bolji život. Mašta se o sreći koja traje 365 sretnih dana.
A Nova pred vratima…
Svima nam je drag gost. Dođe vesela i nasmijana, sva u sjaju i obeća nam naramak lijepoga. Ili mi to zamislimo, toliko želimo čuti to obećanje da nam se učini da je obećano.
A nije do Godine. Stare ili Nove. Do nas je. Uvijek je bilo samo do nas.
Zato, ne očekujmo ništa od Nove, ne tražimo obećanja i ispunjenje želja. Očekujmo od samih sebe. Sami sebi obećajmo i ispunimo. Dajmo sebi naramak boljega. Stvorimo. Obradujmo. Pokrenimo. Ispunimo.
Obećajmo sebi da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da bolje živimo, da se više smijemo, da se osjećamo dobro. Budimo pokretači sreće, budimo čuvari ljubavi, jamci sigurnosti, autori radosti. Budimo sebi i drugima kvalitetni i vrijedni, dobri i pozitivni, tvorci ljepote.
Obećajmo, a to je tako važno, da ćemo imati snage nositi se s onim što ne možemo mijenjati, da ćemo ostati jaki kad nas prilike slome, da ćemo se znati dići poslije pada, da ćemo naći snage da se nosimo s tugom, da ćemo se uvijek natjerati na korak naprijed.
I naučimo prepoznati sreću, jer često je čekamo i tražimo, patimo što je nema, a ona je svo vrijeme bila tu-samo je nismo prepoznali.
Jer sreća nije velika glasna svjetlucava pojava pa da je vidiš i čuješ kako dolazi. Ne. Sreća je sjenka što se šulja oko nas i svako toliko nas dotakne prstima po ramenu, namigne i ponovo se sakrije. Sreća je trenutak. Brza kao poljubac u hodu, kratka kao Kako si?, jednostavna kao Fališ mi, ukusna kao mamin ručak, opuštena kao kava s prijateljima, ugodna kao Ne žurim, sigurna kao zagrljaj, važna kao Čuvaj se, ogromna kao Volim te…
Zato obećajmo sebi da ćemo biti svjesniji svih onih malih velikih stvari koje nam život daruje, a nismo ih svjesni jer uzimamo zdravo za gotovo da su tu. Sitne su, a ogromne su, nema većih i bitnijih.
Disanje. Zdravlje. Ljubav. Obitelj. Prijatelji. Nebo. Sunce. Snovi. Osmijeh. Muzika. Sloboda. Mir.
Pogledajmo oko sebe. Toliko toga možda fali i nedostaje, toliko bi toga moglo bolje, više… Istina, uvijek može bolje i više. Ali, pogledajmo oko sebe opet. Sve je tu! Postojimo! A oko nas postoji svijet! Onoliko dobar i lijep koliko ga dobrim i lijepim sami učinimo.
Kažu da je ovo doba godine puno čarolije.
Ne slažem se.
Kažem da je svijet čarobno mjesto, a mi, svaki pojedinac, njegovi Čarobnjaci. I sami stvaramo čaroliju u ovo doba godine.
Zato, volimo svijet, volimo život i volimo jedni druge.
I neka čarolija traje 365 čarobnih dana.
Piše: Daniela Nela Borovnjak