Ne sudi ljude po izgledu

Pogledaj, zemljače, ti koji živiš u našoj lijepoj BiH i koji si imao tu sreću da tu i ostaneš. Da ostaneš na vjekovnom ognjištu svojih pradjedova. Pogledaj malo oko sebe i primjetit ćeš… ljude. Ljude pognutih glava, duboko zamišljene i pogurene dok hodaju. To su ljudi, a… narod ih zove izbjeglice. Nazivamo ih tako jer mislimo… mislimo da znamo nešto o njima. Mislimo da smo toliko pametni pa da kategoriziramo ljude prema izgledu, na osnovu tračeva i naših predrasuda. 

Jesu li to izbjeglice? Ili… ili možda prognanici? A znaš… velika je to razlika i…..jako je malo izbjeglica. Svi su oni prisiljeni na to da odu. Okrenu leđa svemu i svima koji su im dragi i koji su im nešto značili u životu. Ostavili su… roditelje, braću, sestre ili možda ženu i djecu. Ostavili su… ostavili su dio sebe bježeći pred sigurnom smrću, a u nadi da će preživjeti i u vjeri da su ljudi ”dobri” i da će im pomoći. Težak je to, bolan i ponižavajući način življenja, ako to životom nazvati možemo. Da bi živio čovjek treba niz stvari kojima bi zadovoljio minimalne potrebe normalnog ljudskog života. A izbjeglice/prognanici kao da i nisu ljudi te im je dovoljno da dišu, a mi kažemo… žive.

Vjeruj mi, zemljače, znam šta i o čemu pričaš. Vidiš li one zavežljaje ili one ”torbe” što ih ti nesretnici nose? Male torbice ili zavežljaji, a teški poput olova. A… kako ne bi bili teški, jer u njih je stalo sve što su ti ljudi cijeli život sticali. I ne samo to. U tim zavežljajima je i njihov život, njihova duša, jer… poneko ima sliku neke osobe koju toliko voli i koja mu nedostaje. Neko nosi kamenčić koji je kao dijete pronašao uzemlji dok je bio mali i igrao se. A kod nekog je to možda neki skupocjeniji predmet. Možda i jedini vrijedan predmet u cijeloj familiji što ga je ovaj nesretnik dobio. Dobio ga za ”ne daj Bože” ako bi zatrebalo glavu spasiti. Pognuli su glavu i od umora i tereta kojeg nose na sebi i u sebi, ali i zbog još nečeg. Nečeg što je mnogo teže, a to je osjećaj ponizenosti, srama. Sve su to ljudi, moj zemljače. Svi su oni nečija djeca, roditelji. Svi su imali jedan život, ime, adresu i vrijednost, a danas? Danas, dok mjesecima pokušavaju da prođu kroz ”civilizovane” zemlje Evrope na svome putu neizvjesnosti, putu poniženja i srama dok ih većina svijeta parazitima smatra i dok čekaju na nešto ne znajući šta, oni su samo žrtve ljudske pohlepe, cinizma i najgora slika ljudskog shvatanja života.

Znam, nije ni tebi lako. I ti si prošao kroz strahote rata. A naročito ti… Krajišniče krsni. Stotine belaja se na tebe natovarilo, pa eto i sada… da gledaš svojim očima insana koji bi rado pomogao, ali… ne može. Da te grize tuga što ne možeš, a tako bi ti želio pomoći. Jer… ako neko zna šta je tuga, bol i jad onda smo to mi… Krajišnici. Oduvijek se sve sto se okolo dešavalo, nama od glavu lupalo. Oduvijek su se oni sa vlasti na nama iskupljivali. Mnogo puta su Krajišnici plaćali tuđe ”grijehe”, pa i danas to rade. A mi… Krajišnici, ćutali smo i pomagali. Činili ono što smo činiti mogli. A da li je to dovoljno? Ne znamo ni mi, ali… više ne možemo. Tako je i danas. Te bjelosvjetske nesretnika ”bosanske” vlasti šalju u Krajinu. Ne slučajno ima za to mnogo razloga. Oni iz Saraj-grada nisu navikli dijeliti niti su navikli sirotinju gledati. Tu se oduvijek iskupljala državna elita. Tu su živjeli i još žive bogate begovske familije koje ne dijele, iako previše imaju. A uzeti… nemaju šta. Zato bijedu i šalju u Krajinu. I kako je to bivalo, a i danas biva, ”begovi” uzimaju novac, a sirotinja sirotinju pomaže. Zato, ponosni Krajišniče, ne budi ni tužan niti ljut. Tužan nemaš razloga da budeš. Dao si ti i daješ, pomažeš koliko možeš. A ljut na ”begove” odnosno njihove potomke koji se danas ”biznismenima” zovu, ne trebas da budeš. Jer, dobro ti znaš da onaj ko uzima, otima i krade od naroda on ne dijeli.

A ne radi se samo o neimaštini. Ima tu mnogo štošta još. Od bezobrazluka i bahatosti pojedinaca među onim prognanicima, pa do beznađa, straha i brige koje utječu na svakoga insana. I onda… onda malo treba pa da insan ruku digne na insana. A to se počesto dešava u današnje vrijeme u Krajini. I kad se tome doda još i sva bijeda i neimaština, koja je uvijek bila razlog za svađe, onda je sasvim jasno da taj teški život krajiški u današnjem vaktu i sa današnjim sahibijama na vlasti nije uzrok lijenosti Krajišnika koji rade i pate se, ali… teško kraj sa krajem sastavljaju. Nije pomoć samo u novcu i materijalnim stvarima. Pogledaj tog jadnog insana. Nasmiješi mu se. Neka zna da je ”viđen” i primjećen. Bit će mu lakše, jer otkako je okrenuo leđa vjekovnom ognjištu i krenuo na put neizvjesnosti, jako je malo onih koji ga gledaju kao insana. Većina okrene glavu. Neko ne želi da ih vidi, neko se stidi da ih pogleda, pomoći im ne može, a nekima se bijeda i sirotinja gade jer ih podsjećaju na ono sto su oni juče bili. Insan može izgubiti sve i opet sve ponovo steći, ali ako izgubi svoj obraz, ponos i svoje ja, onda od njega nema ništa. 

Zato, te molim, pogledaj ga ne ubijaj u njemu i onu poslednju mrvicu vjere u insana i dunjaluk.

A oni što glave okreću jer ne žele sirotinju vidjeti. Oni što tu sirotinju jad i bijedu iz Sarajeva progone i u Krajinu, šalju, su oni koji nikada ljudi bili nisu niti će kada biti. Postoje oni koji nikada u životu nisu osjetili muku i jad, jer su se uvijek ”izvlačili” na račun onih slabijih. Pa, ako je neko potomak pasa i begova ne možeš od njega očekivati samilost. Takvi nemaju ni milosti ni svijesti. Mada su takvi do juče bili neki obični (ne)ljudi koji su živjeli nekakav dvostruki život jer se nikada nisu pomirili sa gubitkom onog što njegovi pradjedovi stekoše pljačkajući bosanskog insana. Uzimajući mu danak u svemu, pa i u krvi. Čekali su pase i begovi da vrate ”svoje” i da na vlast zasjednu. A kada to učiniše, nemaju oni vremena za sirotinju. Ali…. neka. Mnogo puta sam čuo oca mi rahmetli kada kaže ”sine, u Božijim rukama je i imanje i nemanje”. Što znači da čovjek koliko god da se uzdiže nije ništa do rob Božiji koji danas može imati sve, a već za nekoliko sati prosjak će biti. 

Ne postoji ”strah” od Boga kod onih što žive na račun drugih. Ne postoji ni vjera kod njih. Oni idu u bogomolje da se vide, primjete baš kao i oni prognanici što žele da budu primjećeni. A za sve ostalo ta bosanska elita vjeruje da se kupiti može za novac. I ništa tu nije čudno. Onaj ko je svoj obraz prodao, prodao državu, može prodati i mezar rahmetli roditelja, sve za novac, a takvi… takvi misle da su svi kao oni. I zato oni mrze sve i svašta što nije prema njihovim mjerilima. A na kraju puta će i oni bogati u ćefinu završiti. Istom onom jeftinom ćefinu koji kupuju oni siromašni i u njemu se u kabur spuštaju. A zašto ne nešto skupocjeno za one koji su iza sebe ostavili nepošteno stečeno bogatstvo? Odgovor je jednostavan, oni su i svoju djecu odgojili da je novac ono najvažnije pa zašto ga trošiti na ”babu” koji ga je krao od jadnog naroda.

Pomoći čovjeka ne znači u zlato ga okivati. Jedna ljudska beside onako iz duše rečena vrijedi više od svakog novca. Riječ čovjeka… ČOVJEKA se platiti ne može dok su riječi neljudi bezvrijedne. Iskren osmijeh vrijedi više od hiljade krvavo stečenih maraka. I na kraju… svi ćemo pred Boga pa neka nas on ”nagradi” po zasluzi.

Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

Djeca bez djetinjstva

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.