Kako su nam društvene mreže totalno poremetile realan život, oduzele su nam i sposobnost da razgovaramo, da slušamo, da razmjenjujemo iskrene dodire i poglede s ljudima, da budemo otvoreni i slobodni iznijeti svoj stav. Svi u nekakvom grču. Kakav li je to strah? Čega se bojite? Znate kakvog partnera želite, a kakvog ne? Ne prihvatajte bilo kojeg. Recite mu da nije vaš tip, nasmiješite se ljubazno i odite. Sve će biti u redu.
Piše: Majda Rekić
Ja nekako znam šta želim. Prije nisam znala. Bilo mi je svejedno. Ali sad je drugačije sve. Želim da vjerujem njemu, kao što vjerujem sebi, i više. Želim da budemo oslobođeni stega koje nameće strah od nepovjerenja, laži i izdaje. Očekujem da bude pametan bar koliko ja, jer samo tako možemo da pomažemo jedno drugom u napredovanju. Da bude jak kada sam ja slaba, da se ne boji da pokaže da je slab, i da bude siguran da ću biti jaka kada mu to bude potrebno. Primjetna je pojava da se muškarci plaše pametnih žena (mislim da važi i obrnuto, ali sada to nije tema). O čemu razgovarati sa nekim ko ti nije intelektualno ravan? Kako imati iskren odnos? I na kraju, ili na početku, kako imati dobar seks sa nekim čiji je IQ znatno ispod tvog? Za dobar (ili odličan, kako god) seks neophodna je inteligencija, jer ma šta mi mislili o tome – sve kreće iz glave. A odličan seks je minimum. Sve ispod toga je mrcvarenje i sebe i partnera, ili upadanje u prosjek. Nemam ništa protiv ljudi koji se zadovoljavaju prosjekom, niti bih sebi ikada dala za pravo da sudim bilo kome. Zadržavam, međutim, pravo da sebi želim najbolje, i da to najbolje ne bude idealno, već primjereno onome što mogu da pružim.
Željela bih da pronađem partnera koja se uklapa u sliku kakvu imam, a to podrazumijeva već pomenuti intelekt, razvijen do granice bahatosti (mudri muškarac će umijeti da se zadrži na granici, nikada je neće preći), podrazumijeva također i jako razvijenu seksualnost, sklonost ka igrama, ka svakodnevnom zavođenju, ka izazovima, ali prije svega toga to mora da podrazumeva međusobno povjerenje. Ne mislim da je to što želim nedostižno, naprotiv. Uvjerena sam da postoji na ovom svijetu mnogo muškaraca koje se uklapaju u taj profil, ali su ljudi u konfuziji, i usmjereni su ka pogrešnim ciljevima.
Počeli smo kolektivno da želimo ono što nam se nameće, a ne ono što je duboko u nama. Ovaj tekst može da se shvati i kao podrška svim ženama, koje nemaju strah da kažu muškarcima šta misle. Postoji li među vama, koji ste pročitali ovaj tekst, neko spreman da javno kaže kakvog muškarca želi, i šta očekuje od njega? Ili sva pitanja i priče na tu temu ostavljate za neke intimne razgovore jedan na jedan? Ako je tako, onda je sva prilika da muškarcie moraju da se zabrinu, i da se upitaju sa koliko hrabrim ženamaa mogu da očekuju da uđu u vezu.
Želim da vjerujem svim svojim bićem da će neke od vas progovoriti. I da će potpuni kolaps u komunikaciji između žena i muškaraca biti prevaziđen, da ćemo ponovo početi da vjerujemo jedni drugima, da slušamo sebe, i da se učimo ljubavi. Onoj istinskoj, neopterećenoj materijalnim stvarima. “U rukama pravog muškarca, koji je istinski voli, svaka žena postaće idealna“, rekoh ja, ne želeći ni na koji način da se poredim sa velikim književnim umjetnicima.