(Depresija, PTSP,anksionznost, psihoze,shizofrenija,neuroze, socijalne fobije itd..)
Stav prema duševno psihološkoj osobi koja ima problem (ja to zovem često poteškoćama) prema članovima njegove obitelji, prema kolegama sa radnog mjesta ili možemo reći i čitave populacije u kojoj živi, osoba sa psihološkim poteškoćama od izuzetnog je značaja za „njegovu/nu sudbinu“…
Kada gledamo sa aspekta stava prema osobi sa psihičkim poteškoćama, često je determinirajući faktor/ključ na mnogim ključnim točkama proces identifikacije pojedinca kao „duševno poremećenog čovjeka“ odnosno mogu reći procesa preuzimanja socijalne uloge, njegovog upućivanja liječniku, podvrgavanju terapiji,… onda kakav je „naš“ stav populacije prema osobi sa ovom poteškoćom često ovisi o tome da li će ovakve osobe/a, biti hospitalizirane koliko dugo,kakav je napredak liječenja, da li će nastati recidiv, resocijalizacija i puno drugoga…
Puno toga će ovisiti o daljnjem oporavku osobe/a, o našem „stavu“ to jest ponašanju prema njemu ,jer će se osjetiti ili hladnoća, strah, predrasuda, odbojnost, itd., ili u suprotnom od navedenoga briga, ljubav, pažnja, pristup, način izgovaranja riječi, pogled, dodir, i puno puno drugoga.
Kao predsjednica Udruge u svojim projektima imamo i socijalno-humanitarno djelovanje Udruge, te tako da u godini dana dva-tri puta posjetimo Kliniku za Psihijatriju u Mostaru, gdje im uručimo darove. Gledajući i promatrajući ih recimo u radno-rehabilitacijskim sobama, vidim da svako od njih ima taj “spušteni pogled”, a znate što je to, “stigmatizacija” stide se, srame se kako, zašto, su oni baš dospijeli tu… I mnogo, mnogo je vjerovatno drugih stavki je u pitanju, no me]utim nikada za nekoga tko ima psihičku poteškoću ne bih mogla reći “lud je- luda je”, kako olako to stavljamo u usta i izgovaramo… Jesmo li se zapitali da nas sutra možda čeka isto… možda našu djecu, susjeda, rođaka, prijatelja… Što mislite da čujete da šapuću iza Vas “Lud je”, bolje da ste opalili pljusku u lice…
Ne smijemo tako postupati, te osobe su naišle u svome životu na malu lavinu, na kamen koji se srušio pored puta gdje su nailazili, to nevrijeme će trajati neko vrijeme, poslije oluje dolazi “sunce”….
Razmišljam često, ovaj prokleti rat koji nije nikome ništa dobro donio, stoljećima će se osjećati posljedice na psihičko zdravlje, obitelji koji nose rane, ljudi koji boluju od PTPS-a kojima je dan i nekako za izdržati, a kada mrak do]e ili zima za njih je najteže… Što je sa onima koji imaju depresivne epizode, koji nemaju volje, snage ni ustati se ujutro, a kamoli nešto raditi… Što je sa onima koji vremena i vremena nisu izišli iz svojih stanova kuća jer imaju agrofobije, socijalne fobije… Što je sa onima koji imaju kroz razne dijagnoze od psihoza, neuroza itd.
Svi oni i mi možemo puno uraditi s našim stavom sa našim pristupom za oporavak. Svi barem znamo nekoga tko ima sličnih ili istih poteškoća, jesmo se ikada upitali kako ona/on živi, bi li joj bilo drago da stanem porazgovaramo, bolje se upoznam, popijemo kavu, drugi put donesem čokoladu, itd. Stanimo na tren, upoznajmo se, osjećati ćemo se bolje, i mi a za njih sam sigurna da sto posto hoće…
Često se spominje kako godišnje treba otići posjetiti barem četiri mjesta da vidimo koliko smo sretni ako nismo mi ili naša obitelj na tim mjestima, a to su (groblje, zatvor, psihijatrija, bolnica…). Ali otiđimo, podarimo svoje kratko vrijeme, toplinu, šaku smjeha, ljubavi, pažnje,,,,..
Ova slika dolje je upravo to… odem koliko mogu da ih posjetim na odjelu, ali znam da su mi često u mislima
Napisala: Žana Alpeza