Mostar u borbi za slobodu: Politički aktivizam revolucionarke Dragice Krnić

Sa razvojem radničkog pokreta postepeno se mijenjao odnos muškarca prema ženi. Naslijeđena stara shvatanja o ženi, njenim sposobnostima i mjestu u društvu lagano su nestajala. Sazrijevalo je mišljenje da se ne može održati nazadno shvatanje da žena mora biti podređena i da je nesposobna za aktivnije učešće u društvu.

Izbor i priprema AbrašMEDIA

U Bosni i Hercegovini, zbog neprosvjećenosti i veće zaostalosti u razvoju, duže su zadržavana konzervativna mišljenja o ženi i njenom mjestu u društvu. Emancipacija žene tekla je sporo, sa malim promjenama položaja žene u društvu. Tek od druge decenije dvadesetog vijeka osjeća se veće učešće žena u revolucionarnom pokretu. U radnim organizacijama, u demonstracijama i štrajkovima pojavljuju se pored muškaraca i žene koje se bore za svoja prava. Žene radnice, intelektualke i seljanke naročito su bile aktivne u Antifašističkom frontu žena prije izbijanja rata između fašističke Njemačke i Jugoslavije. Jedna od brojnih aktivnih žena, koja je čitav život posvetila borbi za sretniju budućnost naših naroda, za vidnije učešće žena u društvenom životu i revolucionarnom pokretu bila je i profesorica Dragica Krnić.

Rođena je 15. septembra 1911. godine u Brčkom. Njen otac, učitelj Stevan Krnić, ubrzo poslije rođenja Dragice preselio je u Bijeljinu gdje je imao povoljnije uslove za rad. Za novo mjesto službovanja Stevana Krnića biće vezan čitav dalji život Dragice Krnić. Poslije završetka osnovne škole Dragica je nastavila školovanje u Državnoj realnoj gimnaziji u Bijeljini. Tokom školovanja isticala se bistrinom i neobičnom duhovnom radoznalošću. Brižljivo je obavljala svoje dužnosti postižući redovno lijep uspjeh. Rano je ispoljila ljubav prema književnosti pa je rado provodila vrijeme u čitanju vrijednih djela iz naše i strane književnosti. U nižim razredima gimnazije plašljivo je krila svoje radove, ali u starijim razredima je nestalo straha. Učestvujući u radu literarne sekcije postepeno je otkrivala svoje sposobnosti dok nije postala jedan od najaktivnijih članova. Među drugovima i drugaricama bila je cijenjena zbog zrelosti njenih radova i solidnog poznavanja literature. Dragica je imala niz lijepih osobina pomoću kojih je lako uspostavljala lijepe odnose sa svojim školskim drugovima i drugaricama. Njena ljupkost, vedrina, urođen optimizam, neposrednost i dobronamjernost budili su simpatije prema Dragici i svima koji su sa njom kontaktirali.

Dragica je širila krug poznanstava u školi i u gradu. Upoznavala je mnoge omladince i omladinke među kojima je bilo dosta naprednih srednjoškolaca i radnika. Boljim upoznavanjem svojih poznanika otkrila je da napredni omladinci imaju izvjesne osobine i težnje što plijene svojom ljepotom i zanosom za nešto uzvišenije, humanije i pravednije. Nailazila je na razne ličnosti u literaturi što su zračile moralnom ljepotom i težnjama za stvaranje drugačijih odnosa među ljudima i u društvu, ali to je bilo manje privlačno od susreta sa sličnim ljudima u životu, u sredini gdje živi. Dragica Krnić dužim drugovanjem s naprednim omladincima neosjetno je prihvatila ideje za koje su se oni borili i počela je postepeno da se uklapa u organizovani politički rad. Radila je u omladinskoj organizaciji kojom je direktno rukovodio istaknuti revolucionar Fadil Jahić – Španac. Učestvovala je raznim omladinskim akcijama koje je organizovala Partija postajući sve odlučniji saborac naprednih ljudi u Bijeljini.

Gimnazijsko školovanje završila je uspješno u julu 1930. godine. Pri odabiranju studija nije se dvoumila. Izabrala je književnost, ono što je stalno vaoljela. Studirala je u Beogradu. Od početka studiranja prišla je naprednoj studentskoj omladini učestvujući i u mnogim političkim akcijama. Veće interesovanje i određeniju aktivnost ispoljila je u borbi studentske omladine za razvijanje naprednih ideja među ženskom omladinom. Zajedno sa istaknutim borcima za veća prava žene i njeno aktivnije učešće u društvenom i političkom životu Dragica je učestvovala u radu raznih sekcija, družina, u spremanju priredbi i u pripremanju i rasturanju propagandne literature. Upoznala je mnoge studentske rukovodioce sa kojima je kasnije održavala stalnu vezu. Dragica Krnić je znala da uskladi svoj rad u naprednom studentskom pokretu sa redovnim studiranjem. Na vrijeme je polagala ispite i uredno obavljala ostale svoje dužnosti.

Diplomski ispit položila je 18. oktobra 1935. godine. Sa diplomom Univerziteta u Beogradu, Filozofski fakultet, XII grupa nauka, vratila se u Bijeljinu sa željom da što prije počne da radi kao vaspitač omladine. Strpljivo je čakala vijest da je dobila zaposlenje, ali takva vijest dugo nije stizala. Prošla je godina dana u uzaludnom iščekivanju. Dragica je bila prinuđena da daje instrukcije učenicima kako bi bar donekle olakšala ocu izdržavanje porodice. Vrijeme je teklo, a od zaposlenja nije bilo ništa. Očigledno da joj vlasti nisu oprostile njenu aktivnost među srednjoškolskom i studentskom omladinom. Od policije je mogla dobiti samo loše preporuke za zaposlenje. Od 13. 1. 1938. godine radila je kao suplent u Građevinskoj školi u Blacu (južna Srbija). Nije se još čestito ni snašla u Blacu, a već je dodijeljena na rad u Državnu realnu gimnaziju u Prokuplju. Radu u školi Dragica je prišla sa oduševljenjem. Brzo je ispoljila svoje stručne i pedagoške vrijednosti i svoju spremnost da sarađuje sa omladinom. Njeni razultati u radu bili su zapaženi, naročito njena napredna shvatanja. Ni u Prokuplju se nije dugo zadržavala. Od 13. septembra 1939. godine radila je u Državnoj realnoj gimnaziji u Mostaru. U rješenju je stajalo da je nastavnica Građevinske škole u Mostaru, ali se dodjeljuje za rad u gimnaziji.

Dragica je doputovala u njoj do tada nepoznat grad. Istina predstave o Mostaru i njegovim ljepotama stekla je još ranije na osnovu poezije Alekse Šantića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i proze Svetozara Ćorovića i Hamze Hume. Mostar je i u poeziji u u prozi mostarskih književnika bio primamljiv i poetičan. Dragica se nadala da će Mostar izgledati onakav kakvoga je doživljavala u literaturi i da će pod mostarskim podnebljem doživjeti prijatne dane. Iako se stvaran izgled Mostara razlikovao od onoga u literaturi, Dragica se nije razočarala. Mostar joj se svidio i u njemu se prijatno osjećala. Radeći u mostarskoj gimnaziji lako se prilagodila novom kolektivu. Ranije stečeno iskustvo u radu sa omladinom pomoglo joj je da brzo uspostavi dobre odnose sa učenicima i da stekne njihovo povjerenje i naklonost. Njena ljepota i posebno prijatne i ljupke crte lica ne manje su tome doprinijele. Razvijajući interesovanje za literaturu Dragica Krnić je u svoja predavanja unosila sav svoj zanos i ljubav prema književnosti. U predavanja je utkala savremenije i slobodnije tumačenje ove grane umjetnosti. Njene časove učenici su dočekivali sa radošću jer su na njima osjetili ljepotu književnosti. Tad su u predavanjima i u diskusijama sa učenicima postojale mogućnosti za ideološko djelovanje. Dragica je vješto, nenametljivo, a ipak sugestivno djelovala na usvajanje progresivnih stavova.

U nastavničkom kolektivu Dragica Krnić je uživala ugled vrijednog, stručnog i savjesnog prosvjetnog radnika. Uspjela je da stekne simpatije u kolektivu, a naročito među mlađim profesorima. Bližim upoznavanjem sa profesorima otkrila je da su mnogi od njih napredni intelektualci a neki i njeni politički istomišljenici pa je sa njima održavala i prisnije odnose. Zajedno sa njima priključila se organizovanom radu sa omladinom. Dragica je najradije i najčešće bila u društvu sa profesorima Marom Zuber, Safetom Krupićem, Džemšidom Šarićem, Dušanom Mučibabićem, Danilom Vukajlovićem i dr. Safetom Mujićem. Sa njima je doživjela dosta prijatnih časova na izletima, priredbama, sijelima i na raznim sastancima kada su raspravljali o društvenim temama koje su ih privlačile. Svi su bili uključeni u raznovrstan i veoma bogat politički život grada. Djelovali su u raznim organizacijama, društvima, sekcijama, bibliotekama i klubovima kao nosioci naprednih ideja i smjeli borci za ideje koje je propagirala Komunistička partija Jugoslavije. Dragica je pored vanškolskog rada sa srednjoškolskom omladinom bila veoma aktivna i u radu Muslimanske narodne biblioteke. Zajedno sa naprednim intelektualcima i nekim rukovodiocima iz radničkog pokreta bila je angažovana u radu sa ženskom omladinom. Ispoljila je smisao za organizovanje raznih priredbi pomoću kojih se može uspješno djelovati na omladinu. Vršila je izbor napredne avangardne poezije, odabirala dramske tekstove i uvježbavala programe. Brinula se za muzički dio programa. Ranije uspostavljene veze sa drugovima i drugaricama iz Beograda nije prekidala. Drugovi su joj slali propagandnu literaturu i druge razne materijale što su se mogli uspješno da koriste za rad sa omladinom. Dragica je bila jedna od najaktivnijih žena u propagiranju lista za žene “Žena danas”, koji je izlazio u Beogradu, uređivale su ga žene komunisti. U svom raznovrsnom djelovanju prihvatila je i poziv predavača za razne teme.

Djelatnost Dragice Krnić u Mostaru nije ostala nezapažena ni policiji. Kad je policija primijetila da Dragica kontaktira sa politički sumnjivim osobama, obratila je veću pažnju i na nju. Znalo se za raniju djelatnost Dragice za vrijeme školovanja u Bijeljini i Beogradu pa nije bilo teško zaključiti da ona i tu nastavlja svoju političku aktivnost. Druženje sa Safetom Krupićem i povremeni kontakti sa dr. Safetom Mujićem policiji su bili naročito sumnjivi. Profesor Safet Krupić bio je poznat policiji kao komunista, a za Safeta Mujića su vjerovali da je jedan od organizatora komunističke djelatnosti među intelektualcima. Ni ostali intelektualci, sa kojima se sastajala Dragica Krnić, nisu bili ljudi od kojih se može očekivati lojalnost prema vlasti. Kada je policija pomoću svojih doušnika saznala nešto određenije o političkoj aktivnosti Dragice Krnić i došla do nekih pouzdanijih podataka na osnovu kojih se može vjerovati da je aktivna u komunističkoj djelatnosti, odlučila je da iznenada izvrši pretres njenog stana. U zoru 12. septembra 1940. godine policajci Budak Pero i Hočevar Ivo približili su se kući broj 14 u ulici Baščina. Motrili su na kuću i čekali. Tačno u zakazano vrijeme u 6 sati i 30 minuta upali su u stan i počeli pretres. Još nerasanjena Dragica je gledala kako policajci preturaju stvari po stanu i pažljivo zaviruju da nešto pronađu. Nakon pretresa koji je trajao čitav sat policajci su odustali od daljnjeg traženja. Bili su zadovoljni onim što su našli. Napravili su zapisnik u koji su unijeli svoj lov.
U zapisniku je konstatovano:
1. Politički vjesnik od 1. kolovoza 1940. godine, dva letka.
2. Letak “Cijeloj Hrvatskoj javnosti”, potpisan “Prijatelji bivših dobrovoljaca Republike Španije – u Banovini Hrvatskoj” od 7. studenog 1939. godine.
3. Letak “Protiv imperijalističkog rata”, potpisan “Centralni komitet saveza Komunističke omladine Jugoslavije”.
4. Okružno pismo od 12. 10. 1939. godine, izdano od uredništva “Žena danas”.
5. Okružno pismo od uredništva “Žena danas” (apel za pravo glasa žena, primjedba piščeva).
6. Letak “Obavještenje omladini i javnosti” od 3. prosinca 1939. godine, potpisan “Ujedinjena studentska omladina”.
7. Letak “Studentima Beogradskog univerziteta”, potpisao “Akcioni odbor studentskog stručnog odnošenja”.
8. Letak “Istina o događajima i situaciji na Beogradskom univerzitetu” od 11. prosinca 1939. godine.
9. Letak “Protiv rata” od 17. listopada 1939. godine, potpisan “Ujedinjena studentska omladina”.
10. Letak koji počinje sa “Narode” od 7. rujna 1940. godine, potpisan “Ujedinjena studentska omladina”.
11. Dopisnica adresirana na gospodina Ratka Lješevića, student prava, Mostar – Brkića broj 1.
12. Jedan blok “Soko V” sa raznim pribilješkama.
13. Knjiga “narod i omladina Francuske”, izdana 1938. godine.
14. Džepni kalendar “Kromos” 1939. godine sa raznim pribilješkama.
15. “Dokumenti o Finskoj” (izdano u Zagrebu 1939. godine, govor Molotova od 31. oktobra 1939. godine, piščeva primjedba).
16. Slika Maksima Gorkog.
17. Razne pribilješke.
18. Recitacija “Budi se seljače”
19. Recitacija “Nosači”
20. Pjesma “Pominju pominju”
Na kraju zapisnika nalazi se potpis Dragice Krnić kojim potvrđuje da je sve u zapisniku nađeno u njenom stanu. Na osnovu pronađene komunističke propagandne literature policija je 12. septembra 1940. godine uhapsila Dragicu Krnić. Istog dana Dragicu je zapisnički saslušao policajac Petar Budak. Rutiniran u svom poslu Budak je prije saslušanja otpočeo razgovor u kome je Dragici saopštio da policija sve zna o komunističkoj djelatnosti u gradu i da joj je poznat rad svakog sumnjivog pojedinca među intelektualcima. Usput je spomenuo društva i organizacije gdje djeluju komunisti navodeći neka imena intelektualaca kao potvrdu svog dobrog poznavanja komunističke djelatnosti. Među pomenutim intelektualcima posebno je isticao ime dr. Safeta Mujića. Lagano je tkao svoju mrežu u koju je htio da uplete Dragicu. Htio je od nje da dozna kako je organizovan politički rad, imena nekih ljudi i oblike, forme rada. Napomenuo je da mu je poznat njen rad u Muslimanskoj biblioteci i rad sa omladinom, naročito ženskom. Poslije uvoda i priprema zahtijevao je od Dragice da mu kaže kako je radila sa intelektualcima u širenju komunističke aktivnosti i o njenoj angažovanosti u borbi za ženska prava. Ponovo je Budak spomenuo dr. Safeta Mujića tražeći da Dragica objasni kakva je bila njena saradnja sa dr. Safetom Mujićem. Dragica je osjetila policajčeve namjere i nije dozvolio da se zbuni i kaže ono što ga interesuje. Odgovorila je:
– Ja sam jedino u mom užem društvu u Mostaru ispoljavala načela ženskog prava i ženske ravnopravnosti. U mom užem društvu su većinom osobe po intelektualnoj sposobnosti meni ravnopravne i akademski naobražene pa prema tome u tom društvu morala sam voditi i diskusije. Meni je to društvo simpatično. Čula sam da je dr. Mujić odličnih sposobnosti kao ljekar, tj. human, dobrog srca, čovjek koji ne naplaćuje od osoba vrlo siromašnog stanja koji ne mogu da plate. Nisam primjetila da ispoljava komunistička načela.
– Možete li objasniti porijeklo letaka?
– Dobila sam poštom iz Bijeljine u kolovozu tekuće godine. Jedan letak sam dobila samo u zatvorenoj koverti. Mislim iz Mostara.
– Zašto letak niste dali policiji?
– Smatrala sam da dotični letak daje obavještenje o korporativnom smislu.
– Šta kažete na mjesto “Nećemo korporativni sistem fašizma, hoćemo pravu narodnu vladu, radnika i seljaka, vladu kruha, mira i slobode”, ili “Ni London, ni Berlin, već Moskvu”?
– Smatram da je to marksistički stav prema korporativnom sistemu, pa svakako da je to komunistička propaganda. Petar Budak želi svakako da sazna ko je davao letke Dragici. Ponovo se vraća na porijeklo letaka i postavlja pitanje:
– Objasnite mi porijeklo letaka pod brojem dva, u zapisniku letak “Cijeloj Hrvatskoj javnosti”?
Dragica ponovo izbjegava otkrivanje veze pomoću koje dobiva letke. Odgovorila je:
– Ne sjećam se sadržine letka. Neko mi je dao taj letak, ali ne znam ko je.
– A letak pod brojem tri čiji je naslov “Protiv imperijalističkog rata”?
Dragica se brzo snašla i dala veoma ubjedljiv odgovor:
– Ja kao žena, ubijeđena sam pacifista. Vjerovatno su doznali meni nepoznate osobe da sam načelno protiv rata pa su mi radi toga poslali ovaj letak.
– A letak broj 4, “Dragica drugarice”, izdan u Beogradu 12. 9. 1939. godine?
– Ovo sam dobila kao član društva “Ženski pokret” u Beogradu.
– A letak broj 5?
– Isto tako.
Petar Budak je postavljao isto pitanje za letke od broja 5 do broja 9 i uvijek dobivao odgovore da je letke dobivala poštom. Policajac se nadao da će imati više uspjeha pri daljim pitanjima. Pri pretresu stana nađen je nemarno vođen zapisnik sa nekog sastanka. Moglo se nazirati da se radi o nekoj skupštini na kojoj su doneseni neki zaključci, promjene u sastavu i zaduženjima.
Budak je postavio pitanje:
– Recite mi nešto o zapisniku od 7. 9. 1940. godine tj. o vanrednoj skupštini?
– Zapisnik sam postavila ja, a sastanak je održan za popunjavanja odbora zbog premještaja nekih članova istog odbora u Mostaru.
– Zašto skupština nije prijavljena vlastima?
– Ovo je bilo kao oproštajno veče premještenih profesora.
Budak se nije dalje zadržavao na rasvjetljavanju ovog sastanka jer je Dragica znalački vodila zapisnik. U njemu nije bilo nečeg što bi moglo kompromitovati bilo kojeg učesnika na sastanku niti je u zapisnik unosila pojedinosti. Za sebe je stavila neke činjenice koje je mogla samo ona da odgonetne. A očigledno radilo se o sastanku naprednih profesora koji su u udruženju profesora širili ideje Partije. Naredno pitanje Petra Budaka odnosilo se na podatke i pribilješke iz zaplijenjenog notesa “Soko V”. Policija je primjetila da se neki podaci odnose na rad Muslimanske biblioteke. U zabilješkama su u obliku podsjetnika zabilježene neke teme i plan rada. Budak je Dragici rekao da zna za njenu aktivnost u Muslimanskoj biblioteci i da mu je poznata njena saradnja sa članovima biblioteke. Ponovo je tražio od Dragice da mu nešto određenije kaže o svom radu i radu dr. Safeta Mujića u biblioteci. Na kraju je upitao:
– Šta možete reći u pogledu sadržine napisane u notesu pod brojem 12?
– To sam ja pisala. Član sam Muslimanske biblioteke. Često sam posjećivala biblioteku jer sam tamo odlazila radi lektire. Osim toga tamo sam odlazila zbog čajanke, igranke, koje su se tamo doržavale a i zbog predavanja. Zatim da je dr. Mujić držao tamo predavanja o stručnim pitanjima.

Ništa više Dragica Krnić nije htjela da kaže.
Ovim pitanjem i odgovorom završeno je saslušanje Dragice Krnić u policiji. Policija je imala dosta kompromitujućeg materijala na osnovu koga može da krivično goni optuženu. Odmah je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela u članu 1. tačka 1. i 2. Zakona o zaštiti javne bezbijednosti i poretka. Uprava mostarske gimnazije obaviještena je iz Okružnog suda da je profesorica Dragica zatvorena 14. 9. 1940. godine u njihovom zatvoru. Iz policije Dragica je dospjela u sudski zatvor radi daljeg ispitivanja i suđenja. Pred policijom se držala dostojanstveno. Od nje nisu ništa saznali. Kako će biti na novom saslušanju i da li su nešto novo policajci doznali, bilo je pitanje koje je Dragica sebi postavljala. Osamljena u zatvoru razmišljala je o dotadašnjam svom radu sa omladinom. Sjećala se lijepih doživljaja na raznim priredbama, u literarnim sekcijama, u dramskim društvima, prijatnih doživljaja na izletima, lijepih mladalačkih pjesama i raznih diskusija. Razmišljala je o propagandnoj literaturi i njenom dejstvu na omladinu. Prisjećala se pojedinih mjesta iz letaka koji su bili borbeni i mobilizatorski.

“Svim ljudima plemenita srca, čovječnosti i pravednosti, svim koji su pratili sa simpatijama junačku borbu španskog naroda, upućuje se ovaj apel. Zauzmite za slobodu bivših španjolskih republikanskih dobrovoljaca iz Jugoslavije i omogućite im povratak u zemlju”…

“Mladi komunisti,
Budite prvi u borbi vaše generacije, budite verni primeru vaših drugova, palih u tamnicama vojno-fašističke diktature i na bojnim poljima Španije. Naoružani velikim učenjem Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina, budite prvi borbeni odred vaše generacije…
Engleski lordovi, francuski bankari, mi nećemo da budemo nemački Slovaci ni francuski Marokanci…
Protiv rata, za slobodu, demokratiju i ravnopravnost naših naroda, za prava i bolji život mlade generacije. Pod zastavom junačke Komunističke partije Jugoslavije u borbu za svoju i našu budućnost.”

Misli Dragice Krnić zaustavile su se na pribilješkama u notesu i u kalendaru. Tu su za policiju očigledni dokazi da je učestvovala u komunističkoj propagandi kao aktivan učesnik. U notesu je jasno napisan tekst refrena himne Sovjetskog saveza “Široka strana”, zatim ruske pjesme “Čupčik, Čupčik”. “Pjesma o Čapajevu” i pjesma sovjetskih pilota “Sve više i više”. Od naših pjesama zabilježen je čitav tekst pjesme “Bilećanka”. Zabrinutost Dragice Krnić bila je ne toliko zbog navedenih pjesama koliko zbog pjesama na osnovu kojih se moglo zaključiti da je učestvovala u davanju priredbi sa veoma uspjelim tačkama za širenje komunističkih ideja. U notesu je zabilježila pjesme: “Nosači”, “Budi se seljače”, “Sjećam se sjećam” i “Pjesma o prostitutki”. Uz pjesmu “Nosači” i “Budi se seljače” Dragica je pored teksta otkucanog na pisaćoj mašini izvršila i podjelu na izvođače po glasovima za solo i horsko izvođenje. Ovako je Dragica zamislila izvođenje pjesme “Nosači” i “Budi se seljače”.
NOSAČI
BASOVI – NOSIMO
TENORI – KIČMA SE SAVIJA
ŽENE – OD TOVARA
SVI – NOSIMO

MUŠKARCI SOLO – Cijela tijela peče i grize znoj. U golo meso ramena usjekla se užad samara. Svak je od nas prljavi tegleći konj.
SVI – Nosimo, nosimo za drugoga, za drugoga sve naše kičme i pokretni kružni hod.
BASOVI – Nosimo, nosimo za druge, za druge su naše kičme.
TENORI I ŽENE – U znoju i smradu pod svakim našim korakom podrhtava teretni brod.
SVI – S kikastom zastavom zemlje daleke
1. SOLO – A oni dolaze i odlaze
2. SOLO – S čudnim imenom teretnjaci
1. SOLO – Pristaju iz daljine uz obale ispod mosta
2. SOLO – Tegli nosaču, brže, psuje na svom jeziku Naci
1. SOLO – Duboko negdje
SVI – U utrobi krvavo se rađa – dosta
2. SOLO – Jer svaki je od nas imao jednu noć u ovoj noći, u ovoj noći između robije i bescijene prostitutke – jednu noć u kojoj mu je postalo jasno
SVI – Da novo neće doći dok nosimo i podnosimo ćutke
1. SOLO – I znamo
TENORI – U Hamburgu živi drug
BASOVI – I u Španiji
SVI – U cijelom svijetu
1. SOLO – Sutra stiže novi brod
SVI – Veliki istovar će mu početi
1. SOLO – Tijela su naša od čelika
2. SOLO – Srca
SVI – Dinamo motri. S pjesmom ćemo sudbinu svijeta pronijeti.

BUDI SE SELJAČE
SOLO ALT – Već težak i mutan, zimski, crn, prolazi san
SOLO SOPRAN – Proljeće sviće bujno, svjetliji ide dan
POLA HORA – Vrijeme je, seljače, vrijeme je i tebi jednom da svane dan
CIJELI ŽENSKI HOR – Vrijeme je da i tebi napokon sunce grane
BAS OSLO – Otvori oči, seljače brate,
1. SOLO – I smjelo digni patničko čelo
1/2 MUŠKOG HORA – Jer život ovaj dat je i za te
CIJELI MUŠKI HOR – Pođi već jednom kroz njega smjelo
SVI – Otrgni se jednom iz okova vječnih
TENORI – Dosta si trpeo, ćutke bez riječi
SVI – Mani se jednom molitava liječnih, samo će borba da te izliječi
SVI – Znaj da nikad niko neće reći ti hvala, da nikad niko ne da ti priznanja
M. HOR – Prčija je tvoja sve što ima zala, ti jošte ne dođe do čovječijeg znanja
Ž. HOR – Rugaju se s tobom oni što ih hraniš
SOLO ALT – I gore te drže no tegleću stoku
M. HOR – A ti im se klanjaš. U ratu ih braniš orobljen i prezren na svakom koraku
OSLO SOPRAN – Podigni već, čelo i otvori oči
SVI – Dosta je već, dosta, jednom se probudi
II BAS SOLO – Sa radnikom put slobode krči
SVI – Velika i nova zora rudi

U notesu je bila zapisana i pjesma “Pomnju, pomnju” (Sjećam se, sjećam). Zbog svoje poetičnosti i lijepe melodije Dragici Krnić ova se pjesma posebno svidjela. Često je pjevušila ovu pjesmu poistovjećujući se sa osjećajem mladog zatvorenika. U tamnici činilo joj se da je pjesma još ljepša zbog lične sudbine koju je doživio mladić kome je posvećena i njene momentane situacije u zatvoru. Pjesma glasi:
Govorila mi je često moja mati
Ne druži se s lopovima
Poslaće te na robiju
Skovaće te okovima
PRIPJEV
Sjećam se, sjećam se ja
kako me je majka ljubila
i kako mi je često govorila

Ošišaće tvoju gustu kosu
sve do kože
vodiće te žandari
po majci Rusiji

Ja nisam krao, nisam robio,
ja sam samo ljubio slobodu
Dospio sam u Sibir, na robiju
u najranijoj mladosti

Pozvana je Dragica Krnić na ponovno saslušanje. Morala je da da izjavu izvršnom sudiji. Iz ranijeg saslušanja pred policijom nije bilo priznanja niti je policija od Dragice mogla nešto određenije saznati o njenoj komunističkoj aktivnosti. Istražni sudija obratio je veću pažnju od policije na zaplijenjene notese iz kojih se moglo zaključiti da je učestvovala u organizovanju priredbi sa komunističkom propagandom.

Na pitanje šta može da kaže o recitaciji “Budi se seljače” Dragica je odgovorila:
– Recitaciju “Budi se seljače” pribilježila sam samo radi interesovanja za horsko pjevanje.
– A za recitaciju “Nosači”?
– I ona me interesuje samo radi horskog pjevanja.
– A pjesma “Sjećam se, sjećam se”?
– Pjesmu “Pominju, pominju” pribilježila sam jer mi se dopala.

U optužnici podignutoj protiv Dragice Krnić najviše je bilo optužbi zbog njenog političkog rada u Muslimanskoj biblioteci.
Istražni sudija želi da sazna nešto o radu u Muslimanskoj biblioteci. Napomenuo joj je da je optužena za komunističku djelatnost u biblioteci. Postavlja pitanje:
– Istina je da sam član Muslimanske biblioteke u Mostaru u koju sam zalazila radi upoznavanja lektire. To je javna biblioteka koja je dozvoljena od vlasti. Predavanja koja su držana u Muslimanskoj biblioteci odobrena su od strane policije, prema tome isključeno je da se u biblioteci širila komunistička propaganda.
Zbog uspješne odbrane Dragice Krnić i nedostatka konkretnih kompromitirajućih dokaza istražni sudija napušta dalje ispitivanje o radu u Muslimanskoj biblioteci.
Istražnog sudiju je interesovalo i šta je Dragica radila poslije završetka studija u Bijeljini. Postavio je pitanje u vezi sa njenim radom u Bijeljini dok nije dobila posao, na što je Dragica odgovorila:
– Nakon studija do stupanja u službu bila sam kod kuće u Bijeljini gdje sam živjela od davanja instrukcija.
Sudija nije više postavljao pitanja.

Dragica je željala da olakša svoj položaj pozivajući se na svjedoke koji će potvrditi da su optužbe neosnovane. Nije za svjedoka navela nekog od saradnika nego je zatražila da istražni sudija pozove kao svjedoke profesore Gajića Vasu i Saliha Baljića.
Okružni sud u Mostaru 15. 9. 1940. godine obavijestio je Državnu realnu gimnaziju u Mostaru da je Dragica Krnić 14. 9. 1940. godine “puštena na slobodu uvjetno. Nakon dovršenja konačnog postupka o rezultatu istrage bićete obaviješteni”.

Izlazak iz zatvora davao je nadu da se sve neće završiti sa većim posljedicama. Dragica je bila usamljena jer nije smjela da dolazi u kontakt sa prijateljicama i drugovima da ne bi nekog dovela u neprijatnu situaciju. Njeni drugovi su joj uspjeli nekako da saopšte da su uz nju i da je neće napustiti. Čuli su da se izvanredno držala i da policija od nje nije ništa saznala što bi joj pomoglo da hapsi napredne intelektualce. Hrabrilo ju je priznanje od drugova da se dobro držala. Neizvjesnost daljeg iščekivanja prekinulo je dobijeno rješenje iz Okružnog suda u Mostaru. Kada je Okružni sud iz Mostara dobio dopis iz Beograda u kome državni tužilac za zaštitu države oslobađa krivice Krnić Dragicu, izdao je svoje rješenje koje glasi:
RJEŠENJE
Obustavljanje krivičnog postupka protiv Krnić Dragice zbog krivičnog djela iz člana 1. tačke 1. i 2. Zakona o zaštiti javne bezbjednosti i poretka.
RAZLOZI
Državni tužilac suda za Zaštiti države ustanovio je da nema osnove krivičnog gonjenja protin Krnić Dragice za bilo koje krivično djelo.
Okružni sud Mostar, 25. 9. 1940.

Dok još sud nije okončao istragu oko krivice Krnić Dragice, školske vlasti potrudile su se da Dragica što prije izgubi službu. Čak joj nisu dozvolili da prije otpuštanja iz službe dobije rješenje na osnovu kojega je otpuštena. Dragica Krnić bila je otpuštena na osnovu telegrama. U rješenju banske vlasti Banovine Hrvatske dato je sljedeće obrazloženje:
“Na osnovu člana 1, 2, 3 i 13. Uredbe o odnosima banovinskih službenika od 12. listopada 1939. godine, a u vezi paragrafa 104. tačka 16 Zakona o činovnicima odlučujem:
da se Krnić Dragica, nastavnik Građanske škole u Mostaru na radu u Realnoj gimnaziji u Mostaru, otpuštena iz banovinske službe.”
Zasgreb, dne 23. rujna 1940.
Dr. Šubašić

Otpuštanjem iz službe Dragica Krnić je bila prinuđena da napusti Mostar. Rastanak sa drugovima i drugaricama iz Mostara na Dragicu je veoma dirljivo djelovao. Opraštala se od ljudi sa kojima je provela nezaboravne dane. Svi su joj se zahvalili za njen rad u Mostaru, a posebno su joj odali priznanje za dostojanstveno držanje u zatvoru. Na rastanku data su i obećanja da će se ponovo sastati i održavati vezu. Dragica je otputovala iz Mostara i nikad se više nije vratila u voljeni grad. Otputovala je u svoju Bijeljinu da se malo sredi nakon mučnine koju je nakupila u policijskom i sudskom zatvoru i da pokuša naći novo zaposlenje. Žigosana od policije kao osoba koja se bavi komunističkom djelatnošću i sa lošom preporukom od školskih vlasti Dragica nije mogla bez poteškoća dobiti zaposlenje. Ali uz pomoć drugova iz Beograda uspjela je da dobije zaposlenje u Beloj Crkvi. Ubrzo poslije zaposlenja izbio je rat.

Vjerna do kraja svojim političkim uvjerenjima Dragica Krnić je nastojala da i u novoj sredini djeluje aktivno kao prosvjetni i politički radnik. Brzo se povezala sa revolucionarnim snagama u Beloj Crkvi, i za čitavo vrijeme rata radila je ilegalno dajući svoj doprinos borbi protiv neprijatelja. Grad nije napuštala za čitavo vrijeme okupacije. Kad su jedinice Crvene armije oslobodile Belu Crkvu , Dragica se odmah priključila Crvenoj armiji da zajedno sa sovjetskim vojnicima učestvuje kao borac u oslobođenju zemlje. Provjerena kao odličan borac protiv fašizma Dragica je odmah pozvana u komandu Sovjetske vojske. Bila je tumač jer se dobro služila ruskim jezikom. Jedinice sovjetske vojske oslobađale su zajedno sa našom vojskom jedan dio naše okupirane teritorije. Dragica je sa nestrpljenjem očekivala akcije za oslobođenje Beograda. Kada su počele borbe za oslobođenje našeg glavnog grada, Dragica je željela da zajedno sa sovjetskim vojnicima učestvuje u borbi. U borbi za oslobođenje Beograda je ranjena. U toku borbe od eksplozije prevrnulo se vozilo u kome se nalazila i Dragica. Pri padu ona se dobro ugruvala i slomila ključnu kost. Sa žaljenjem je napustila borbu jer je morala da se liječi. Nakon specijalnog liječenja, još kao rekonvalensent javila se u jedinicu. Rat je ubrzo bio završen.

Otpočeli su dani obnove ratom porušene zemlje. Uz veliki entuzijazam počela je obnova sa mnogo poteškoća. Naročito se osjećao nedostatak stručnjaka i kvalifikovane radne snage. Bosna i Hercegovina nalazila se u posebno teškoj situaciji jer je na njenoj teritoriji rat ostavio najveća pustošenja, a i nejbrojnije ljudske žrtve rata. Iz mnogih krajeva Jugoslavije stizali su ljudi raznih zanimanja da pomognu obnovu Bosne i Hercegovine. Među njima nalazila se i Dragica Krnić. Doputovala je u Sarajevo i odmah se javila nadležnim vlastima da joj odrede šta i gdje da radi. Stigla je u vrijeme polaganja ispita zrelosti pa je odmah uključena u rad jedne komisije. Nakon završetka polaganja završnog ispita sretni maturanti priredili su drugarsko veče. Radovali su se zajedno sa svojim profesorima. U neobičnom vedrom raspoloženju Dragica Krnić je zaželjela da zaigra u kolu. Talasalo se Kozaračko kolo, orile se partizanske pjesme i igrala narodna kola. Igrajući u kolu Dragica se spotakla i nesrećno pala. Težak pad izazvao je povrede nedavno izliječenih rana. Uz pomoć drugova i drugarica dovedena je kući. Noću između 18. i 19. jula 1945. godine Dragica je dobila veliko krvarenje. Zbog velikog gubitka krvi srce ove divne žene, smjele i plemenite napredne intelektualke i odlučnog borca za slobodu svoga naroda prestalo je da kuca 19. jula 1945. godine u 34. godini života.

Izvor: Vlajko Skiba, “Na posljednjem ispitu”, edicija “Mostar u borbi za slobodu” knjiga 3, Informativni centar Mostar, 1971.

Izvor: Abrašmedia

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.