Većina ljudi, omladine, djece nemaju svoje vlastito mišljenje, već prisvajaju mišljenje svojih roditelja, okoline i drugih. Smatram da je to jedna od najvećih greški koje možemo sami sebi da učinimo, jer te greške oblikuju naše misli, a misli naš život. Ni sami nismo svjesni koliko možemo da uništimo svoj život zbog naizgled nebitnih stvari. Voljela bih da podijelim jedno svoje iskustvo sa vama u kojem sam shvatila da tako malo treba da živimo u miru. Prije dvije godine živjela sam u Sarajevu i tamo dočekala jedan Ramazan. Prvi dan Ramazana je bio nezaboravan. Ja muslimanka, živjela sam sam katolkinjom i pravoslavkinjom. U našem zajedničkom stanu osjećao se veliki mir, zaista smo se puno poštovale. Ja sam postila, Milica mi je pomogla spremiti iftar, a Ruža je sve to posmatrala i pokazivala svoju radost. Umjesto da odmara u svojoj sobi, jer se tek vratila sa posla, ona se nije odmicala od nas jer je uživala u toj harmoniji i sreći koja se jasno osjećala u našem stanu. Osjećala sam se tako lijepo da ni sama ne znam na koji način bi taj osjećaj objasnila, moje srce to ne može zaboraviti. Ruža mi je pripremila iznenađenje pred iftar, pustila je ilahije i posmatrala mene i Milicu kako večeramo. Pozvale smo je da večera sa nama, ali ona je rekla da nas samo želi gledati jer osjeća veliku radost i uživa u tom prizoru. Da, nas tri smo uživale u Ramazanu, nije nam ništa bilo bitno, ni po čemu se nismo razlikovale. Zasto? E zato što ni jedna od nas ne gleda na različitosti s mržnjom, zato što smo željne ljubavi i to priznajemo, nismo zavidne i radujemo se tuđoj sreci. To što smo različite vjere nije nikakav hendikep, niti se moramo izbjegavati. Ponasale smo se kao sestre. U sobi gdje sam boravila bila je i Biblija i Kur’an, niti je mene smetala Biblija, niti Milicu Kur’an. Bog najbolje zna koliko je ko vjernik i ko će to postati, zato ne treba da izdvajamo nikoga, niti da ikome sudimo. Također jedne večeri na vrata nam je pozvonila naša prva komšinica, starija gospođa Emina koja nam je donijela na tacni razne hrane, sarmu, piletinu, paprike i trešnje, I još par stvari, ne sjećam se baš najbolje. Baš u to vrijeme, tih nekoliko dana nismo bile u finansijskoj mogućnosti da jedemo baš ono što želimo, iznenadila nas je u svakom pogledu, njen čin nikada neću zaboraviti. Čak ni njoj nije bilo bitno što su tri djevojke različite vjeroispovijesti njene prve komšinice. Posljednji dan mog boravka u Sarajevu kupila sam kolače, voće i jos neke poklončiće za moju dobru komšinicu, žurila sam na autobus, a umjesto mene to je Milica uručila komšinici Emini. Dobro se dobrim vraća, to je tako i nema dileme oko toga. Onaj ko voli, poštuje i ljude cijeni na osnovu njihove ljudskosti taj će da bude sretan i da osjeti samo najbolje što život pruža. A ukoliko budemo ljude sortirali prema nekim nevažnim kriterijumima kao što su vjera, boja kože nikada nećemo znati koju nam poruku ovaj život šalje. Bog je jedan i svačiji. Nije ni samo moj, ni Milicin, ni Ružin. Zar je bitno reći Selam Alejkum (tako je pozdravljao Muhammed a.s.) ili Mir neka je sa vama (tako je pozdravljao Isus) – ako je prevod tih pozdrava isti. Čudni smo mi ljudi, malo čitamo, previše osuđujemo. A samo treba da volimo. Jer na kraju sve što nam je potrebno da budemo istinski srećni je LJUBAV. Jer gdje posijemo ljubav, tu će vladat mir.
Merima Hadžikadunić
Omladinska organizacija “Šesto čulo” Doboj je u okviru obilježavanja Mjeseca mira pozvala zainteresovanu djecu i mlade da napišu i pošalju svoj literarni rad na temu mira i šta mir predstavlja za njih. Svi pristigli radovi su prezentovani na okruglom stolu “Suživot i tolerancija” koji je 21.09. organizovao H.O. “Merhamet” Doboj u IZ Doboj.