“Ugroženi smo i mi i oni. Žao mi je i njih, a i nas” energično konstatuje građanka Bihaća na upit novinarke za komentar o sve većem broju migranata u ovom gradu. Dvije, naizgled, vrlo jednostavne i bezazlene rečenice pažljivijem slušaocu otkrivaju mnogo toga. Prvenstveno, primordijalnu svijest ljudi o podjelama na nas i njih. “Mi” uključuje grupu ljudi oko individue, a “oni” su, prosto, svi ostali koji ne pripadaju prvoj grupi.
Ljudi su kreatori vlastitih realnosti. Nevjerovatnom vještinom osmislili su na stotine pravila prema kojima žive i sistema vrijednosti kojima vjeruju i teže. Ljudska vrsta živi u zamišljenim sistemima za čije očuvanje su mnogi spremni rizikovati vlastite živote, a isto tako i oduzeti tuđe. Prethodna konstatacija zaista nije preuveličavanje. Naglašavam kako je za opstanak određenih društvenih sistema, gotovo po definiciji, neophodno ignorisati jedan dio ljudske populacije koja posjeduje karakteristike znatno diferencirajuće od onoga što je jednim poretkom jasno utvrđeno. Primjera radi, ako jedan vođa odluči da zemlja koju predstavlja i vodi treba biti isključivo muslimanska ili kršćanska, po defaultu, oni koji se ne uklapaju u zadati kalup postaju neželjeni faktori koje treba ignorisati. Riječ “ignorisati” može čak predstavljati i eufemizam u ovom kontekstu. Eufemizme često koriste i političari u Bosni i Hercegovini kada razgovaraju o ovoj temi, a ima i onih koji koriste temu i priliku da nam još jednom demonstriraju svoje dobro uvježbane korake populizma. Predstavljanje migranata kao nove prijetnje našoj zemlji i destabilizirajućeg faktora koji će dodatno oslabiti i ovako krhku državu opterećenu ratnom zaostavštinom, sve je češće. Pojedini su se odvažili i otišli korak dalje predstavljajući migrante kao nosioce bolesti, nasilja i nečistoće. Nije neobično da se ovakvi diskursi plasiraju u Bosni i Hercegovini jer se i diljem svijeta igra na kartu dihotomije čistoće i zagađenja. Upravo ta karta igra važnu ulogu u ostvarivanju političkih, ali i društvenih ciljeva. Znalački se ciljaju ljudski instinkti bijega od nepoznatih i opasnih, “onih drugih”.
Od Bosanaca i Hercegovaca očekuje se suosjećanje jer su dvije decenije unazad bili u sličnoj, da ne kažem u istoj situaciji. Koliko dobro su se građani i građanke pokazali na testu suosjećanja bilo bi potrebno pitati migrante. Država kroz svoje institucije je pala na tom ispitu. To znamo bez da ikoga pitamo jer tome svjedočimo. Za prolaznu ocjenu bi nam bilo potrebno više državničkog stava i vladanja situacijom. Migranti koji su pobjegli od ratnih uslova dolaze u prostor nemjerljivo rascjepkanih nadležnosti, pa shodno tome budu smješteni na ničijoj zemlji – na livadi između dva kantona, bez osnovnih uvjeta za život. Većini migranata Bosna i Hercegovina predstavlja samo stanicu na putu do njihovog krajnjeg cilja. Oni nastavljaju dalje. Šta je sa nama koji ostajemo? Da li ćemo vjerovati da smo otvorenog uma i humani, pa onda sami sebe demantovati kada dođemo u situaciju da praktično primijenimo teoriju koju smatramo dobro naučenom? Da li ćemo sami sebi percipirati naprednim Europljanima i šta to uopće znači kada mnoge europske zemlje zatvaraju svoje granice i ignorišu problem? Možemo li nastaviti našim starim putem podjela? Pitanja je mnogo, a ljudska priroda je nepredvidiva – i “naša” i “njihova”.