‘95 Bihać…
Daleko da dalje ne može biti… 33 km kao 33000.
Nosiš u duši i nadaš se. Nada zadnje umire… to nam je bila hrana…
Budiš se u nečijoj, mukom izgrađenoj kući, sa osjećajem grižnje savjesti… Jer vjerovatno neko i pati i živi u nadi kao i ja… da će se kad tad, ipak vratit se….
Nema Une ispod prozora…. Ali… ima lađa.
Na krovu garaže…. svako jutro kuckanje ekserčića te budi. Moj dragi Mujica puni sebi dušu.
Nerviralo me… svađa… budi djecu, budi mene… novi komšiluk…
Kucka ekserčiće… okiva lađu… nikad kraja…
Tek sad razumijem… pretvara moj Mujica dasku u želju… eee dođe mi sad da i ja nabavim dasku. Kuckam i ukivam! Zapečatim…. da niko nikad ne može otvoriti.
Ekserima… Koje ni dan danas ne znam gdje je nabavio…
Da nas sve strpam u tu lađu.
Da plovi Unom, da sidro baci samo gdje je merak…
Ali da nikad niko ne iskoči i ne ode
Preuzeto sa Facebook profila autorice Indira Jezerkić