8372 civila Srebrenice
650 Bijeli Potok
600 Bratunac…
50 Jusići
Mrtvi. Ubijeni. Neko će reći da nije bilo genocidne namjere, ali kako će da mi objasni mezarove Potočara, Veljaka i Gornje Kalesije? Podrinjem su 90-tih tekle rijeke krvi i najveće poplave više oprati mrlju na čaršafu historije ne mogu. Nedavno pitam majku Salihu u Bratuncu: “Majko, imaš li koga”? “Nemam sine, imala sam sestru, ali i ona je umrla”. Stojim s majkom na balkonu, gledamo u Veljake, dole joj leže dva sina, muž, sinovi djevera i ostala rodbina. Skoro sve djeca. Povlačim dim cigarete, šuti majka sebi, ja sebi. Zamišljam sliku u glavi, pokušavam napraviti skicu, kako je to moglo izgledati, ali ne ide. Ne znam! Moj um ne može da dosegne taj nivo okrutnosti, ne mogu da zamislim bradate četnike koji u redovima vode djecu i pucaju rafalno njima u leđa, sve sa osmijehom. Jebem ti, zar si tako bolestan? Kukavica, jer samo kukavice s leđa napadaju. Po optužnicama vidim Niški specijalci, Novosadski korpus, Arkanovci, Radikali Šešelja, ako se ne varam dobrovoljci iz Srbije. Mi ovdje na Drini znamo kako Srbija nije bila umješana u agresiju na BiH, vidimo, grobnice, primarne, sekundarne i tercijarne nam govore. Pričao nam Vučić, pa kao treba da vjerujemo. Jel’ to onaj učenik Šešelja? Jebiga ne mogu Aleksandre.
Jučer 1. juni, dan kada su masakrirani civili Bijelog Potoka. Njih oko 700. Toliko su mučeni da se i lokalno srpsko stanovništvo pobunilo.
A sinoć 27 godina kasnije ezan se prolomio dolinom Podrinja, hiljade majki, djece i supruga došle su poslati poruku mira i ljubavi. Oni ne mrze, a da mrze ko bi im zamjerio? Jedinstveno žele da se nikada nikome ne desi slično. Otišli su s rodne grude, vratili se uspješni, školovani i ispunjeni ljubavlju da kažu da je njihov uspjeh osveta monstrumima.
Ovdje se opet voli, opet ezan uči, opet iftarı, samo ovog puta na krvi nevinih civila.
Koliko snage majka može imati kojoj su djecu pobili da kaže da ne mrzi? Koliko snage mora imati sin da kaže da ne mrzi ubicu svoga oca i da je znanje i povratak u Srebrenicu njegova osveta? Ne znam! Ne mogu razumjeti, ali pred njima padam na koljena i skidam kapu. Oni su ljudine, njihovu dušu riječima opisati ne mogu, njihovu milost i iman koji nose. Ako ne možeš shvatiti šta se devedesetih dogodilo muslimanima, molim te dođi u Podrinje da ti pokažem gdje su pobijeni naši očevi, braća, kćeri, sinovi… Hiljade humki govore za sebe.