Nema nas toliko u BiH, koliko BiH ima u nama!

I na kraju shvatiš da nema već odavno nas toliko u Bosni i Hercegovini, koliko Bosne i Hercegovine ima u nama.

I to je to.

Sjećam se još vremena dok su baba i dedo bili živi i jedva čekali neki blagdan ili ljeto da dođu iz Austrije i nekoliko tjedana provedu ovdje. Jer, imali su oni sve, u savršeno uređenoj Austriji, samo Bosnu nisu imali, a nedostajala im je. I baš po belaju, znalo se par puta dogoditi da kad dođu ovdje toliko se umore od posjeta, te poremete za njihov organizam normalni unos hrane dnevno, da su i bolnici znali biti.

Eto.

To je Bosna i Hercegovina.

Jedno ogromno i obično nedostajanje.

Zraka, ljudi, hrane i nenajavljenog dolaska u goste. S kesom u ruci, naravno. Nikako praznih ruku.

Jer, treba natrpati kesu, onoliko koliko si natrpao dušu.

I ljubavlju i poštovanjem.

Kad kažeš Bosna i Hercegovina nesvjesno izgovoriš toliko radosti, tuge, uspomene, sreće, ispričanih priča i neostvarenih želja. Izgovoriš toliko herojskih imena, vrhunskih sportista, molitvi, sati provedenih na stanicama, aerodromima, pakirajući i gurajući kofere.

Kažeš sve ono što ti u isto vrijeme i srca i duša govori i sve ono što te u isto vrijeme može nasmijati i rasplakati.

Ima dana kada šutnjom izgovoriš njeno ime.

Kad guraš sebe da je voliš, a iz nje bježiš.

Kao što mnogi guraju kofere iz nje, a vole je bezuvjetno.

Ima dana kada grliš sebe kao što bi zagrlio sve njene planine, brda, rijeke i jezera.

A ne stigneš. Jer negdje tamo u razmaku između presvlačenja pidžame i radnog odijela, stigneš samo poslati poruku mami da si dobro, da si je poželio i da si sretan. A, zapravo nikad tužniji nisi bio.

Ima dana kada kao najveći roker u duši, negdje tamo daleko pustiš sevdalinke i pojačaš ih na najjače. Da dušu nahraniš, udebljaš svoje nedostajanje i plačeš uz najljepše otpjevane ljubavi. Toliko jako da je dovoljno samo par suza da obriše prašinu s diplome nekog zdravstvenog fakulteta, doktorata ili bilo kojeg ordena tvog dnevnog boravka, tamo negdje u nekoj strasse u kojoj živiš da preživiš.

Ima dana kada pijan od ljubavi za Bosnom i Hercegovinom napraviš sebi najjaču kavu, kafu i kahvu. Kada sam sebe podmitiš, jer ti fali korupcije. Kada odlučiš otići iz Bosne i Hercegovine, svjestan da gdje god bio upravo nju sa sobom nosiš. Ne u koferu, suzom nakvašenoj karti u jednom smjeru, nego u srcu, duši i plućima.

Nadisanim nje i njene ljepote.

Bosna i Hercegovina je zemlja s toliko sjajnih novinara, a toliko loših vijesti.

Bosna i Hercegovina je zemlja s toliko dobrih doktora, a tako teških bolesti.

Bosna i Hercegovina je zemlja s toliko dobrih ljudi, a toliko loših djela.

Bosna i Hercegovina je zemlja Božića i Bajrama.

Vaskrsa, Đurđevdana i Hanuke.

Bosna i Hercegovina je zemlja sitih pite, ćevapa, kave i rakije, a gladnih Bosne i Hercegovine.

Zato, tebi inatna zemljo nek ti je sretan ovaj dan. I svima onima koji te vole iz Bosne i Hercegovine, baš kao i onima koji su otišli, a opet zauvijek ostali ovdje.

Sretan ti ovaj dan koji će mnogi slaviti u porodilištu, zatvoru, crkvi, džamiji, sinagogi, na groblju, čekaonici doma zdravlja ili na operacijskom stolu.

Sretan i onima koji su u bosanskom amfiteatru prepunom njemačkih doktora, u polupraznom kazalištu, prepunim autobusnim stanicama, na koncertu, knjižnici, kožnim foteljama nekog ministarstva.

Sretan i onima koji tamo na drvenoj stolici, kraj peći na drva kupljenim s penzijom od 150 KM čekaju bolja vremena, a znaju da neće doći.

Sretan i onima u ulici Maršala Tita na broju 16.

Tri puta.

Na tri jezika.

Da svi razumiju.

Da nas već odavno nema toliko u Bosni i Hercegovini, koliko Bosne i Hercegovine ima u nama.

Fotografija: Teun Voeten

Autor: Josip Milanović, Piso J

Čitajte više na linku https://www.facebook.com/172879673343155/photos/a.173425093288613/291894791441642/?type=3&theater

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.