Svakog dana kao po navici slušamo priče iz velikih gradova naše zemlje. Tamo gdje je mogućnosti više, ali volje manje. Zasite se ljudi dokazivanja, koje godinama nema svrhu, niti cijenu. Odlučila sam nakon nekoliko godina obrazovanja doći u mali gradić na samom kraju Bosne, često kažem, bliže Srbiji, nego Bosni. Koliko ga se zvaničnici često sjete, tako nekako i dođe. Ni tamo, ni ovamo. A baš ovdje, kilometar vazdušno od Gučeva branila se Bosna. No, toga se sjete stranački aktivisti svake dvije godine.
Kada pomenete Sapnu, recimo u Tuzli, asocijacije idu na neke političke ličnosti, selo i ruralizam. A Sapna je sve, samo ne ono što se o njoj zna ili ne zna.
Ovdje klinci mnogo čitaju, a pišu da me postide svake rečenice jer ja njihovu emociju i ljepotu napisanog ne mogu pokazati. Oni svaku riječ u svojim tekstovima oboje ljubavlju, empatijom i nadom. Moji tekstovi odavno prestali biti takvi. Ta mala kasaba njeguje velike muzičke talente koje prepoznaju samo na festivalima, jer sevdah nije za ovih popularnih takmičenja.
Moji mali karatisti su posebna priča. O svakom od tridesetak mališana, mogla bih priču da napravim. Desetine medalja, na državnom, kantonalnim i međunarodnim takmičenjima. Ti klinci od 5-15 godina svakog mjeseca nas okite zlatom, srebrom ili bronzom. A mi o njima ne pričamo! Ne spominjemo ni onog klinca, što je iz Amerike došao igrati fudbal za našu reprezentaciju, a i on je naš. Kažu da kad uspijete svi vas zovu svojima. U zemlji koju zovemo domovinom nije tako. Bosna i Hercegovina se samo predstavlja kroz politiku. Zaboravljaju da mi svakog dana srećemo one koji nas zaista predstavljaju u svijetu, zaboravljaju da su i ta mala mjesta dio domovine i nakon ratnih godina, ovdašnjih godišnjica i izbornih kampanja.
Ljuta sam kada pitaju, a gdje ti je to? Sapna je tamo gdje je književnost ljubav za klince, gdje najmlađi donose zlatne medalje sa sportskih takmičenja, gdje je sevdah jedini žanr kojim se predstavljaju muzički talenti. Sapna je tamo gdje su izbjeglice dobrodošle i gdje reflektori trebaju sijati i bez dolaska Izetbegovića i klape… Sapna je tamo gdje se herojski ginulo na samoj granici i nikada nije pala u ruke neprijatelja, a o spominjete je samo kad Marš mira za Srebrenicu kreće. Ovdje se živi i nakon ratnih zasluga, rastu neki novi klinci koje ste vi gore u udobnim foteljama zaboravili. Ljuta sam i kada tzv. NVO sektor dolazi pa kao da iz nekog sažaljenja prave radionice, da zarade dnevnicu. Imamo mi kadar za obrazovanje i edukaciju, ali nema sluha za naše ideje jer to je mala provincija u zabiti Bosne.
Vi koji donosite zakone, vršite raspodjele sredstava, kolege koje tragaju za lijepim pričama, nisu samo veliki gradovi adrese. Mala mjesta, provincije, kako zovete, postoje na karti Bosne, ali valja izaći iz jebene ljušture i upoznati i nešto drugačije.
Piše: Anisa Mahmutović