Kćeri moja

Kćeri moja malena, danas je prvi dan škole. Raduješ se znam, ali mnogo više novim cipelicama, haljinici i ruksaku, nego školskoj klupi. Mama ti je nekada pričala, kako je morala baš mnogo da uči da bi bila ovo što jeste, pravo da ti kažem, nisam imala izbora. Nikada se kao djevojčica nisam igrala “kona”, vazda bih se zatvorila u sobu i bila doktorica, a moja Ćela pacijent. I sad se slatko nasmijem, malo i plačem jer nisam baš razmišljala kako ćeš brzo izrasti do školske klupe.

U ovoj ustanovi majka te obavezuje da:
– posudiš olovku drugaru koji je zaboravio 
– da podijeliš svoj džeparac za užinu s drugaricom/drugarom koji taj dan nema svoj
– moraš pomoći, ali nikada nemoj o tome da pričaš
– pomozi drugarima da završe zadaću, ali traži i ti pomoć
– učiteljici se obraćaj blagim tonom i s poštovanjem
– nikada nemoj biti među klincima koji ismijavaju druge, oni će možda jednog dana biti zlobni, a ti nemoj tom bolešću svoje maleno srce trovati
– kćeri moja, nikada nećeš imati više od svojih drugara, kako ne bi pomislila da si “bolja” 
– u školi nije važno hoces li dobiti 5/4/3, važnije je da naučiš kad treba reći HVALA i IZVINI
– kada te budu pitali, šta ćeš biti kad porasteš, reci “dobar čovjek”, tih uvijek fali na tržištu što se život zove.

Kćeri moja, nije mnogo bitno hoćeš li sad shvatiti šta sam ti rekla, samo me poslušaj, a kad porasteš, sve će ti se samo kazati.

Piše: Anisa Mahmutović

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.