Ako se odlučite da idete na kurs za ronioca, nešto što ćete konstantno slušati od vašeg instruktora, ako je profesionalac kao što je moj, je diši normalno i nikad ne zadržavaj dah. A meni je ronjenje naprosto “oduzelo dah”!
Nekome, ko iza sebe ima napisanih stotine tekstova, naučnih radova, projekata i dvije stručne knjige, teško je “obuzdati” silne misli i osjećanja vezane za ovo iskustvo i pretočiti ih u riječi i rečenice.
Ronjenje ne mogu uporediti ni sa jednim dosadašnjim iskustvom. Najbliže je, nekako, iskrenom simpatisanju nekoga, kao kad smo bili djeca. Pri samoj pomisli na to dobijete leptiriće u stomaku i uzbuđeno iščekujete da li će, šta će i kad će se nešto desiti. Pri tome malo i strahujete od toga, kako će se to sve završiti i čudne neke struje struje vašim tijelom. Izazov koji stavljate pred sebe je nabijen raznim emocijama i osjećanjima koji na kraju kao nagrada za sve prerastu u zadovoljstvo i ponos.
U svakodnevnicu jedne žene, koju ne interesuje tehnika ni tehnologija u kontekstu sklapanja, rasklapanja, popravke, štimanja, namještanja i slično, odjednom ulaze pojmovi kao što su: regulator, dinski priključak, o-ring, kompenzator plovnosti, oktopus, montiranje opreme …
“Ajme majko mila, da li ću ja ovo ikad savladati”, su bile moje misli na početku, koje nikad nisu izgovorene!
Svi vi koji ste samo na tv-u gledali ronjenje, vjerujte, da sve što ste mislili da znate, ustvari ne znate ništa i ne možete ni zamisliti šta vas očekuje.
Ja ću pokušati da opišem ovu svoju avanturu na jedan malo drugačiji način.
Kao osoba koja je “učila mnoge škole” teorija mi nije predstavljala nikakav problem. Štreberka u klupi je tu bila kao riba u vodi J.
Ali ono što se dešava ispod vode … e to je ono što je bio pravi izazov i nepoznanica.
Možda, po prvi put u životu nisam znala šta me to sve očekuje a ni šta da ja očekujem. Osjećala sam se kao izgubljena u nekoj mističnoj seriji i da jedva čekam sljedeći nastavak. Kao da sam zaronila sa maskom punom vode i da mi je sve mutno a ja ne znam šta da radim.
Vrlo precizno i jasno, korak po korak, razbijajući sve tabue, moj instruktor je polako „izbacivao vodu iz te moje maske“. Samo pogledom je predviđao ili čitao svaki detalj, svaku sumnju, svaki strah, svaku nesigurnost i psihološki, profesionalno, na svoj način, a da i ne primjetim pravio red u neredu koji je vladao u mojoj glavi. Kroz oči „skenira“ sve a da ni riječ ne izgovorite!
Jedna od obaveznih vježbi pri savladavanju kursa je upravo pražnjenje maske pod vodom. To znači sljedeće; ili pustite vodu na vam uđe u masku ili skinete masku i ponovo je vratite na lice, i zadatak je da izbacite tu vodu iz maske. Upravo ta vježba je bila moj „kamen spoticanja“, ne u smislu straha, da se plašim da je uradim ili da ne znam teoretski kako se ona odrađuje, već u praktičnom smislu, ograničavajući sebe i svoje sposobnosti poredeći se sa drugima koji su to radili za čas.
Meni su trebala uvijek tri, pa i četiri „duvanja“ da bih pred sobom, ponovo, jasno vidjela svog instruktora koji je strpljivo i smireno čekao da završim i da me pita da li sam ok. Sa olakšanjem izdahnem duboko kroz, gore pomenuti, regulator, dignem ruku i pokažem da sam ok. Kroz oči kao da mogu pročitati da je moj instruktor ponosan a nadam se da i on može pročitati u mojim očima moju zahvalnost za motivaciju i sigurnost koju sam uz njega osjećala.
Moja prva ronjenja u otvorenoj vodi, u Jadranskom moru, se ne mogu lako opisati. Definitivno mi je svaki zaron „oduzimao dah“. Taj svijet u vodi, život pod vodom, sama konfiguracija tih terena, lokacije, širi ti oči kao kod malog djeteta kada mu daješ slatkiš ili omiljenu igračku.
Ikreno, svjesna sam da je to daleko od savršenog i u tim trenucima nisam bila ja zadovoljna sa sobom.
Sada, nakon par dana, kako su se „slegli“ utisci, probudila sam se sa nevjerovatnim osjećajem ponosa.
Korak po korak, svaki udah i izdah pod vodom, svaki zaron, svaki trenutak proveden u podvodnom svijetu, vjera, podrška i motivacija mog instruktora su učinili da se maska puna vode sa početka ove moje ispovijesti, lagano ali sigurno isprazni.
Kao nagradu, nije mi niko skinuo zvijezdu sa neba, ali mi je jedna, meni najsjajnija dodjeljena uz „titulu“ Ronilac sa jednom zvijezdom – P1*.
Sada sam samo odlučnija u namjeri da savladam sve što je potrebno da budem prvo sigurnija i ponosnija na sebe, ali i da ponosnim učinim i svoj Ronilački klub „Delfin“ i mog instruktora M2**, Igora Gajić.
Prof. dr Slobodanka (Boba) Pavlović
Ronilac sa jednom zvijezdom – P1*.