Kada mediji padaju na ispitu u najboljem interesu djeteta

Piše: Azra Berbić za zamisli.ba

Djeca su najranjivija grupa o kojoj mediji često izvještavaju, pri tom izvještavanju uvijek se mora poštovati princip najboljeg interesa i prava djeteta međutim to nažalost nije uvijek slučaj.

Prethodnih mjeseci svjedoci smo izvještavanja mnogih medija o grupnim i pojedinačnim slučajevima kršenja ili uskraćivala prava djece, skoro svakodnevno vidimo apele za pomoć bolesnoj ili socijalno ugroženoj djeci. Nažalost, sve češće se dešava da novinari nenamjerno, iz neznanja, a nekada čak i iz najboljih namjera krše osnovne novinarske principe i etičke standarde kada izvještavaju o pričama koje se direktno bave djecom. Nije rijedak slučaj da se zanemaruje najbolji interes djeteta zbog senzacionalizma, želje da se bude prvi medij koji će objaviti priču o tragičnoj sudbini nekog djeteta, teškom stanju u kojem živi, bolesti itd., to je najčešće slučaj s online portalima ali tu praksu usvajaju i tradicionalni mediji.

Da li su bitniji silni klikovi, dijeljenja, komentarisanje, pozivanje na linč odgovornih koji ostaje u okviru društvenih mreža od zaštite dostojanstva jednog djeteta? Mediji svojim konstantnim kršenjem etičkih principa i konvencije o pravima djeteta stvaraju praksu koja postaje općeprihvatljiva, skoro pa norma u načinu izvještavanja. Svakodnevno se objavljuju lični podaci djece, njihove fotografije, dijagnoze, snimci djece u teškom i ponižavajućem stanju, bez propitivanja koliku to trajnu štetu možemo nanijeti djeci iako se u tom trenutku postupa iz namjere da se javnost upozna sa stvarnom situacijom u kojoj se nalazi ili se nalazilo neko dijete.

Izvještavati o nekoj tragediji ili teškoj situaciji u kojoj se nalazi neko dijete za bilo kojeg novinara nije jednostavno, pa empatija koja se probudi, a koja je potpuno opravdana i prirodna, dovede do gubljenja objektivnosti, pa često emocije imaju prednost u odnosu na činjenice, desi se da se u takvim okolnostima objave jednostrane informacije koje nisu prethodno provjerene. Nažalost, česti su slučajevi objavljivanja intimnih detalja iz života djeteta, fotografija s mjesta nesreća, fotografija iz lične arhive porodica koje se pronađu na društvenim mrežama, objavljuju se i detalji o načinu na koji je počinjeno neko krivično djelo gdje je žrtva dijete ili maloljetna osoba, što ih dodatno stigmatizira.

Postoje i brojni pojedinci koji zbog obima ljudi koji prate objave na njihovim društvenim mrežama, imaju ulogu medija, a često učestvuju svjesno ili nesvjesno u dehumanizaciji djeteta zajedno sa drugim medijima, pozivajući na primjer na učešće u brojnim humanitarnim akcijama gdje se pokušava ostvariti pravo djeteta na život i zdravlje ali se grubo krši pravo djeteta na privatnost.

Objavljuju se dijagnoze, fotografije bolesne djece pa često iz toga nastaju situacije u kojima neko drugi zloupotrijebi takve informacije u svrhu ostvarivanja protupravne imovinske koristi organizujući lažne humanitarne akcije. Bila sam svjedokinjom brojnih takvih situacija kada sam bila studentica, često sam učestovala u akcijama s porodicama djece kojima je trebala pomoć pri skupljanju sredstava za njihovo liječenje i dešavalo se da istovremeno u istom gradu nama nepoznate osobe prikupljaju sredstva u istu svrhu a zapravo tako stečen novac koristili su za sebe.

Kao rezultat ove prakse medija dešava se da se sami mediji odmiču od svoje glavne uloge u društvu da na objektivan, nepristrasan, tačan, provjeren i dostojanstven način izvještaju javnost. Zaboravljamo da nije dovoljno samo pokrenuti kratkotrajnu akciju prikupljanja pomoći, ukazati na neku nepravdu ili jako težak položaj djeteta već izvještavati o širem kontekstu problema, preispitivati i ukazivati na manjkavosti sistema koji je dužan zajedno sa novinarima da štiti sva prava i najbolji interes djeteta.

Dijete koje je označeno kao socijalni slučaj ili predmet humanitarne akcije često ostaje dugotrajno obilježeno i tako njegov slučaj biva potpuno dehumanizovan. Često slučaj budu zloupotrijebljena i od njihovih roditelja, jer preko njih oni pokušavaju ostvariti vlastite interese koji se razilaze s interesima djeteta. Ono postaje lice i priča koja je aktualna nekoliko dana ili sedmica, gleda se kroz lajkove, klikove, komentare i onda nažalost biva zaboravljeno, jer na naslovnice i news feedove dolazi neko drugo dijete. Institucije koje su odgovorne da se bave trajnim rješenjima u ovim slučajevima bivaju oslobođene odgovornosti.

Kada sljedeći put odlučimo izvještavati o djeci, dijeliti sadržaje u kojima su ona prikazana u bilo kojoj neuglednoj i tragičnoj situaciji razmislite o tome hoće li to dijete za nekoliko godina kada odraste željeti da ga ljudi prepoznaju po tome sto su bili žrtvama nekih krivičnih djela, sto se bolovali od neke teške bolesti, što nisu imali osnovne uslove za normalan i zdrav život? Razmislite kakav je osjećaj biti trajno obilježen na taj način? Razmislite kao novinar da li ste s distance posmatrali slučaj o kojem izvještavate, da li ste se odmakli od ličnih osjećaja i razmišljali o širem kontekstu problema, o njegovim uzrocima i dugotrajnim posljedicama za svu drugu djecu. Sljedeći put kada budete čitali i dijelili sadržaje koji čak i u najmanjoj mjeri dehumaniziraju djecu razmislite da li biste željeli da sutra na takav način mediji izvještavaju o nekom vama bliskom djetetu. Razmislite zašto nam trebaju, i da li su nam zaista neophodne suze, krv, strašne i uznemiravajuće fotografije bolesne, povrijeđene ili umrle djece kako bi osjetili empatiju.

Na ovom linku možete preuzeti Principe etičkog izvještavanja o djeci: https://www.unicef.org/bih/media/1436/file/Eti%C4%8Dke%20smjernice%20i%20principi%20eti%C4%8Dkog%20izvje%C5%A1tava%20o%20djeci.pdf

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.